Petar II (1830–1851), nasljednik Petra I, preuzeo je teret vlasti prije nego što je napunio osamnaest godina; ali je veoma brzo dokazao da je sposoban za odlučne akcije po pitanju i unutrašnjih i spoljašnjih djela, odbijajući jedan turski napad, razbijajući zavjeru koju je kovao guvernadur i ukidajući njegovu funkciju. Gorostas od šest stopa i osam inča visine, čuven po rukovanju oružjem, bio je pjesnik i reformator svoje zemlje. Njegov "Gorski vijenac" jedna je od najvećih slovenskih istorijskih drama, a njegova "Luča mikrokozma" filozofski je spjev koji je Srpstvu isto što je "Izgubljeni raj"
Englezima i "Božanstvena komedija" Italijanima. Od mnogih njegovih djela kojima je poboljšao uslove života svoga naroda, može se pomenuti suzbijanje krvne osvete, iskorjenjivanje krađe, osnivanje institucije Senata, izgradnja zatvora na Cetinju, ponovno osnivanje državne štamparije i zbirka crnogorskih pjesama. Umro je kada mu je bilo samo trideset devet godina, a već je bio obavio veliki posao u pogledu unutrašnjeg uređivanja Crne Gore, kao što je to uradio i Petar I po pitanju međunarodnih odnosa. Po vlastitoj želji sahranjen je na planini Lovćen da bi njegov duh mogao nadgledati i čuvati voljenu mu zemlju.
Petar II bio je posljednji od vladika s obzirom da je njegov sinovac i nasljednik u episkopatu, Danilo II, mladić ponijet zapadnjačkim idejama i nimalo sklon celibatu, već bio vjerio jednu mladu Tršćanku. U tim okolnostima odlučio je da uvede promjene u vladanju, odričući se duhovne a prihvatajući svjetovnu vlast. Brzo je ubijedio austrijskog cara da podrži njegove planove, lično ga posjetivši u Beču, a glavari iz društvenog sloja koji je sačinjavao crnogorski Senat odmah su pozdravili njegovu odluku, pomažući mu da sprovede neophodne izmjene u zakonu. Međutim, ruski car, čiji je predak, kao poglavar pravoslavne crkve, ovlastio porodicu Njegoš da daje Crnoj Gori nasljedne vladike, više je prećutno prihvatio nego što je odobrio ovu promjenu; dok je sultan, shvativši da će ovo razdvajanje svjetovne od episkopske vlasti prekinuti poslednju nit koja je Crnu Goru vezivala za Tursku, otvoreno odbio da prizna ovaj novi politički status. U neprijateljstvima koja su uslijedila Danilo je pobijedio Turke pod Ostrogom 1853. godine, ali je intervencija Austrije, koja se plašila posredovanja Rusije, ovaj rat uskoro okončala.
U vrijeme Krimskog rata, u kome su Englezi i Francuzi bili saveznici Turaka, Danilo se suprostavio jakom proruskom osjećanju svoga naroda, zadržavši potpunu neutralnost. Ovaj stav nije bio samo politički stav vladara koji je želio da ga priznaju dvije liberalne sile sa Zapada, već je bio od koristi za Crnu Goru na Pariskom kongresu. Uzalud je Turska na ovom kongresu zahtijevala da ona polaže pravo na Crnu Goru kao integralni dio Otomanskog Carstva; Napoleon III i ruski car odbili su da joj priznaju ovo pravo sizerenstva. Danilo nije mogao da ubijedi velike sile da mu dodijele luku Bar ili da rektifikuju granice; međutim, kad je 1857. otišao u Pariz Napoleon III se prema njemu ophodio kao prema nezavisnom vladaru, mada je baš u tom trenutku crnogorski gospodar bio skoro spreman da postane sultanov vazal. Godine 1858, međutim, njegova mirotvoračka politika, koja je godinu ili dvije ranije izazvala otvoreno nezadovoljstvo, doživjela je krah. Turci su napadom na Crnu Goru bez objave rata doživjeli takav stravičan poraz na Grahovu od Danilovog brata Mirka ("mača Crne Gore" i oca kralja Nikole), da su spremno prihvatili predlog Francuske i Rusije da se sastanak Evropske komisije na kome bi se sredile razmirice između zaraćenih strana održi u Carigradu. Na ovoj konferenciji rektifikovane su crnogorske granice tako što su Kneževini ustupljene oblasti Grahovo, Rudine, i Župa. [...]
PRIPREMIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(KRAJ)
