Vasilijeva smrt primorala je Savu da se na godinu ili dvije vrati iz svoje mirovine; ali mu je pojava Šćepana Malog, koji je zadobio povjerenje Crnogoraca izdajući se za ruskog cara Petra III koga je Orlov zadavio 1762. godine, ubrzo omogućila da se vrati svome manastiru. Novi vladar, koji je tvrdio da mu je jedina ambicija bila ne da se vrati na ruski presto, već da služi Crnoj Gori, pokazao se kao veoma sposoban i energičan gospodar, koji se uz pomoć svog usvojiteljskog naroda odupro udruženim pokušajima Turaka i Venecijanaca da ga uklone. Između 1768. i 1773. on je sproveo mnoge reforme, gradeći puteve, uvodeći čuvare javnog reda, organizujući sudstvo, svojom sposobnošću da vlada uvjerljivo dokazujući da on nije mogao biti car Petar III. Njegov kraj, međutim, podsjeća na kraj čovjeka za koga se izdavao; i njega je u krevetu zadavio jedan grčki špijun, koga je potplatio skadarski paša.
Petar I, najveći od vladika i Vasilijev sinovac, vladao je od 1782. do 1830. Mada su se njegovi zahtjevi i djela ignorisani od ugovora do ugovora, od onih potpisanih u Svištovu i Jašiju do onih iz Kampoformija, Presburga i Tilzita, za njega se može reći da je bio prvi crnogorski vladar koji je svoju zemlju uveo u punu orbitu evropskog života. Učestvovao je u ratu koji su Austrija i Rusija vodile protiv Turske (1788–1792), da bi ga njegovi saveznici na kraju napustili. Godine 1796. do nogu je potukao Turke i Kara Mahmuda iz Skadra u boju na Krusima. Dovršio je Danilov pokušaj pripajanja budvanske oblasti Kneževini. Uz sve ovo, u dogovoru sa Rusima, 1806. opkolio je Francuze u Dubrovniku. Kasnije, od 1813–1814, pomogao je kapetanu Hostu i njegovoj maloj britanskoj floti da preuzme Kotor od Francuza, da bi na kraju otkrio da ova čuvena luka treba da bude predata Austrijancima! Da je britanska vlada zadržala Kotor 1814. godine, kakvu bi samo prekrasnu pomorsku bazu Saveznici sada imali na Jadranu u ovom ratu! [...]
Petar I, međutim, nije samo uspješno držao svoju zemlju na frontu evropske politike; on je krenuo i pravcem unutrašnje reorganizacije. Godine 1796. obznanio je novi zakonik od trideset tri člana, a 1821 organizovao je razrađen sistem policije. Suočavao se, međutim, sa razočaranjima i neprilikama, kako u unutrašnjim tako i u spoljnim poslovima. Glad je opustošila velike površine Kneževine. Unutrašnje razmirice nastavljale su se takvim intenzitetom da su se mnoge porodice, čeznući za spokojnim životom, odselile u Odesu i Srbiju; a godinu dana prije Napoleonovog poraza na Vaterlou Rusi su prestali da šalju novčanu pomoć u iznosu od 10 000 rubalja i 160 zlatnika, koju je prvi odobrio Petar Veliki. Skrhan starošću i razočaranjem, najveći od svih vladika umro je u osamdeset prvoj godini života, nakon što je vladao četrdeset osam godina. Bio je čovjek jednostavnih navika, gvozdene volje i neviđene hrabrosti, sa izvanrednom sposobnošću upravljanja i obdaren ubjedljivom rječitošću a njegov doprinos Crnogorcima od izuzetne je vrijednosti. Četiri godine poslije smrti kanonizovan je kao sveti Petar Petrović. On možda zaslužuje i veće uvažavanje po tome što je bio jedan od nekoliko manjih (ili većih) evropskih vladara koji su se direktno i uspješno suprotstavili velikom Napoleonu. Između 1806. i 1813. godine Petar I odbio je titulu patrijarha Dalmacije koju mu je Bonaparta ponudio, njegovu zaštitu (neuporedivu sa onom ruskog cara) i njegovu ponudu da izgradi put kroz Kneževinu. Za osvetu, Napoleon je "siktao prijetnjama i pokoljima" zaričući se da će opustošiti Crnu Goru dok ne postane Monte Rosso umjesto Monte Negro, Crvena umjesto Crna Gora. Vaterlo je, međutim, sve to pretvorio u dim.
PRIPREMIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
