Đilasova knjiga je svakako imala uticaja i na proces zvaničnog prevrednovanja djela srpskog kulturnog nasljeđa, vršeći snažan ideološki udar na mjerila i vrijednosti nacionalne svijesti srpske inteligencije. Isidora Sekulić je svojim djelom nesumnjivo bila jedan od njenih najeminentnijih živih pripadnika. Posebno knjigom posvećenoj Njegošu, kojom je ubjedljivo potvrđivala osnovne elemente nacionalne tradicije i kosovskog predanja, u vrijeme kada se od istog tog Đilasa, na osnovama marksističko-materijalističkih postavki, dokazivala i afirmisala crnogorska nacionalna posebnost. To je Đilas posebno izložio u poglavlju svoje knjige, koje nosi naslov "Protiv nacionalne romantike", objavljeno skoro u isto vrijeme i kao zaseban članak.
Prema brojnim svjedočenjima, Isidora Sekulić je revoltirana i duboko uvrijeđena Đilasovim postupkom uništila (spalila) drugi dio knjige o Njegošu, čija je osnovna tema trebalo da bude "Gorski vijenac".
I na kraju, treba pomenuti da je prema Đilasovom kazivanju jedan od ljudi sa kojima se konsultovao prilikom izrade knjige "Legenda o Njegošu" bio i Miroslav Krleža. Kako navodi u knjizi, sam naslov bio je Krležina ideja. "Padali su mi na um", piše Đilas, "i naslovi: 'Odbrana Njegoševa', 'Njegoš na zemlji', zatim nešto kao 'Mistika, odnosno – mistifikacija oko Njegoša', ali kada sam u jednom razgovoru s M. Krležom iznosio sve te mogućnosti, on me je uvjerio da je 'Legenda' najbolja. A i ja sam mislio i mislim da je tako, jer se dosta radi u prvom redu o tome da se razjasni i razbije jedna legenda koja je nastala i morala nastati usljed određenih istoriskih okolnosti." U memoarima Đilas iznosi još neke podatke o svom konsultovanju sa hrvatskim piscem: "Kad sam pisao 'Legendu o Njegošu', poveo sam s njim razgovor o Isidori Sekulić. – Punjena ptica! – uzviknuo je Krleža. – Ništa drugo do punjena ptica – to je Isidora! – I neizostavni kuriozitet iz njegovog sjećanja: Ona se poslije Prvog svjetskog rata užasavala što u Hrvatskoj nema u seljačkim kućama slike 'našeg kralja Petra'! – Tom prilikom je Krleža, čitajući odlomak iz mog teksta, citirao na njemačkom stih Rilkea – meni se taj stih svidio i unio sam ga u knjigu, kao opovrgavanje Isidorine originalnosti." Tokom razgovora dotakli su i analizu Njegoša, pa se s tim u vezi Đilas sjeća: "Krleža je smatrao da je Njegoš preuveličana veličina. I mada mi je rekao o Njegošu – baš u vezi s mojom 'Legendom o Njegošu' – da se u Njegošu zgusnulo četiri stotine godina našeg stradanja i otpora, smatrao je da u Njegošu ima suviše folklora i nedorađenosti, a oko Njegoša suviše nacionalističkog i rasnog mistificiranja."
Mnogo godina kasnije, u razgovoru s Momčilom Đorgovićem, Milovan Đilas je o cijelom slučaju sa knjigom Isidore Sekulić rekao sljedeće: "To je bila odbrana partijske ideologije od građanskog idealizma. Primam da je to kruta, šematična kritika, ali nema nijednog uvredljivog izraza. To je na nivou ozbiljne, fer kritike. Ona je samo oštra u ideološkom pogledu. Isidorina knjiga poslije moje kritike nije bila zabranjena. Razumije se, Isidora je došla privremeno u nepovoljan položaj. I tu je ono što bi se moglo nazvati mojom greškom. Smatrao sam da imam prava da pišem, kao i svaki drugi o njenoj knjizi. Ali, pošto smo mi još uvijek bili jedna apsolutistička vlast, to je ispala kritika sa pozicija vlasti, mada u samoj knjizi nema teksta koji bi bio sa te pozicije. Isidora je svakako doživjela jedan teži intelektualno-psihički udar, ali ona je i kasnije nastavila normalno da piše. Njeni su tekstovi normalno objavljivani, njena knjiga nije bila zabranjena, nikakvog bojkota nad njom nije bilo..."
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(KRAJ)
