Pogledajmo sada kako je teklo uključivanje pripadnika nacionalnih manjina u novu državu u njenim sjevernim djelovima. Za razliku od južnih djelova gdje su međunarodne granice bile povučene (ako i ne sasvim precizno) već prije Prvog svjetskog rata, sjeverno od Save i Dunava to nije bio slučaj. To je stvaralo sasvim novu situaciju u kojoj je srpska vlada (kao glavni igrač na međunarodnoj sceni) morala da uz vojnotehničke prepreke, savlađuje i diplomatske i pravne.
U sjevernom dijelu Jugoslavije najjasnija je bila situacija Trojedne Kraljevine Hrvatske. Ona je (sa izuzetkom Međumurja koje je bilo van njenog sastava) imala svoje istorijske granice koje su joj bile priznate i unutar Kraljevine Ugarske, i u kojima se u jesen 1918. jednostavno od nje otcijepila. Čak ni mađarska vlada nije imala ništa da kaže protiv toga. Što se tiče pripadnika manjina koji su unutar Hrvatske živjeli, njih niko ni za šta nije pitao - uostalom kao ni masu hrvatskog i srpskog stanovništva. Pripadnici manjina bili su brojčano slabi u odnosu na dominantno jugoslovensko stanovništvo, i pri tom skoro svuda rasuti među njim. Kao (često) nedavni dođoši, često i bez zavičajnog prava, u zemlji gdje je samo mali procenat stanovništva imao pravo glasa i u kome je istorijsko pravo bilo alfa i omega političkog života i političke kulture, oni nijesu mogli imati nikakvog uticaja na donošenje sudbinskih političkih odluka. Što se prevratne anarhije tiče, ona je samo dijelom bila uperena protiv pripadnika manjina (uglavnom imućnijih Njemaca), a više protiv Jevreja i imovine veleposjeda čiji su vlasnici raznih nacionalnosti po pravilu bili negdje daleko.
Međumurje je bilo kraj naseljen Hrvatima i Mađarima, ali van granica istorijske Hrvatske. Da se ono zauzme bila je potrebna hrvatska vojna akcija (koju srpska Vrhovna komanda nije podržala iz spoljnopolitičkih razloga). Do nje je došlo 24. decembra 1918. pošto je prethodno u jesen došlo do nereda i pljačke koje su mađarske vlasti u krvi ugušile. Uprkos većini mađarofilskog ili bar nacionalno nesvjesnog stanovništva, ona je izvedena za samo sedam sati. Uz proteste mađarski organi vlasti su odstupili, iako je pro-mađarsko stanovništvo još neko vrijeme pružalo pasivan otpor i nadalo se reuspostavi mađarske vlasti.
Još je složenija bila situacija u slovenačkim zemljama. One su tradicionalno bile podijeljene na viševjekovne krunovine. Prilikom raspada Austro-Ugarske postavilo se pitanje novih granica. njemci su u krunovinama u kojima su imali većinu (Štajerska i Koruška) insistirali na njihovoj cjelovitosti. Slovenci sa svoje strane, težili su ne samo da u okviru Jugoslavije okupe sve Slovence (čak i na teritorijama na kojima su oni bili manjina), nego i teritorije koje su do prije 50-70 godina bile pretežno slovenačke a u međuvremenu su bile germanizovane. Za ovakve megalomanske zahtjeve nije, međutim, bilo snage tako da se njihov vojnodiplomatski napor sveo uglavnom na pogranične krajeve u Koruškoj; Italija je bila i suviše jaka da bi Jugoslavija prema njoj uspjela da ostvari slovenačke ili hrvatske teritorijalne zahtjeve, dok je Prekomurje, kao što ćemo videti, ipak dobijeno za zelenim stolom, a ne na bojnom polju.
Glavni slovenački protivnik dakle bili su njemci – prije svega na rubu slovenačke etničke teritorije.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
