Malisori i Klimenti sjeverne Albanije bili su spremni za saradnju u borbi protiv Turaka i muslimanskih Albanaca, u zamjenu za autonomiju. Oko 3000 albanskih dobrovoljaca se borilo na crnogorskoj strani, posebno s Primorskim odredom duž Bojane.
Pri tome su palili i pljačkali muslimanska sela, ali ponekad i crnogorsku komoru.
Kralj Nikola je namjeravao da ova plemena poslije Balkanskog rata pripoji Crnoj Gori, ali ona tome nijesu bila sklona, težeći svojoj tradicionalnoj autonomiji. Budući heterogena i na niskom stupnju društvenoekonomskog razvoja, ona su često mijenjala stavove, zavisno od situacije, uticaja sila, međuplemenskih odnosa itd., ali vremenom su bila sve naklonjenija uključenju u albansku državu. U Plavu, Gusinju i Metohiji albanski bašibozuk pružio je otpor predvođen Riza-begom i Bajramom Curom. Kad su vidjeli da će pokleknuti, predstavnici Gusinja i Peći su ponudili predaju, obećavajući lojalnost. Crnogorske vlasti su ovakve izjave prihvatile, obećavajući slobodu vjere i ličnu i imovinsku bezbjednost, ali nijesu propustile da razoružaju muslimansko, a naoružaju srpsko i crnogorsko stanovništvo, kao i da uzmu pojedine taoce. Inače, isprva je uspostavljanje crnogorske vlasti išlo uglavnom bez nasilja, koje je pratilo ranija teritorijalna širenja Crne Gore. Ipak otpor je na ovom pravcu bio najžilaviji, tako da je tu ratno stanje trajalo još šest mjeseci. Razoružanje je išlo sporo, teško i postupno, uprkos uzimanju talaca.
Uprkos radu vojnih sudova i pojedinim strijeljanjima, do proleća 1913. razoružavanje nije moglo biti završeno. Tada je međutim došlo do sve masovnijeg odmetanja muslimana, čiji razlozi su dijelom bili i ekonomski: zabrana dolaska na ispaše, bijeda i prekid saobraćaja. Dolazilo je do bježanja u Albaniju, ali i na srpsku teritoriju - zbog navedenih razloga, ali i zbog nasilnog prevođenja u pravoslavnu vjeru muslimanskog i katoličkog življa - što je bila vjerovatno najodioznija crta crnogorske vlasti. Nema dokaza da je ovo rađeno po nalogu crnogorske vlade, ali činjenica da je to činjeno na toliko mjesta kao da ukazuje da je cijela akcija centralno vođena. Ako ništa drugo, vlada dugo nije uradila ništa da nasilne konverzije spriječi. Pokrštavanje i prekrštavanje je kao masovna pojava prestalo tek maja 1913. kad je vlada uvidjela svu njegovu političku štetnost. Što se srpskih vlasti tiče, i na srpskoj teritoriji je bilo sporadičnih pokrštavanja, ali je to brzo najstrože zabranjeno, a srpske vlasti, koje su prema crnogorskim stajale u izuzetno rivalskom odnosu, po crnogorskim navodima, čak su podsticale prebjegavanje na srpsku teritoriju.
Do ekscesa, pljačke i otimačine dolazilo je i na teritoriji pod kontrolom crnogorskih snaga, iako su se crnogorske vlasti trudile da to spriječe. U pljački su se posebno isticali Crnogorci iz pograničnih krajeva, koji su više puta stradali od muslimanskih komšija. Isto je važilo i za dio lokalnog oslobođenog hrišćanskog stanovništva. U Sandžaku su uglavnom stradala turska državna skladišta, ali i imanja bogatih ili odbjeglih muslimana. Sa svoje strane, srpske vlasti su se žalile na opštu pljačku od strane Crnogoraca u Đakovici (koju su srpske snage držale zajdeno s crnogorskim) i njenoj okolini. Izgleda da je pljačka ipak uzela dosta široke razmjere, što je uostalom bilo u skladu s tradicijom brđanskog načina ratovanja. I albanski Malisori, saveznici Crnogoraca, su se potrudili da dobiju svoj dio plijena. [...]
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
