Vidjeli smo u prošlom nastavku, da Milovan Đilas nije Isidoru Sekulić nazvao antidruštvenim bićem, niti je povezao sa datim opisom takvih osoba, "ali je istovremeno ne bi mogao potpuno ni izdvojiti iz navedene pojave, jer nijesu ljudi, pa ni Isidora Sekulić, ono što misle da su, nego ono što drugi misle o njima, a u svakom slučaju su samo ono što znače u objektivnom istorijskom procesu, u razvitku društva". Međutim, Đilas ističe da je Isidora Sekulić "upala u pojavu, ali ne što je htjela da i ona bude njen stjegonoša, nego što se s tom društvenom pojavom poklopila pojava njene knjige o Njegošu..., a kada se sama knjiga pojavila, ona je svojom sadržinom postala najdublja, najesencijalnija crta pomenute društvene pojave". Đilas izražava vjeru da knjiga Isidore Sekulić u tom smislu nije produkt zle volje, ali smatra da "ta knjiga ne može a da ne igra baš takvu ulogu čim je izrazila takvu misaonu sadržinu i čim je postala društveni čin..."
Po njemu, važan je"objektivni značaj, uloga čina, djela, a veoma malo subjektivne želje autorove", ali isto tako napominje da "dok se jedno od drugog razlikuje, dužni smo mi da tu razliku ističemo i da o njoj svakim svojim činom vodimo računa".
Međutim, Milovan Đilas posebno napominje da to ne znači da je zbog uvažavanja navedene razlike podlegao "sentimentalnim, plitkim i neobjektivnim raspoloženjima". Kako ističe, u svojoj analizi držao se sasvim drugih principa, a to su: naučni princip, koji podrazumijeva da pojedine pojave treba tretirati kao konkretne, bez obzira što se one ne mogu izdvojiti iz opšte pojave; objektivna generacijska razlika u odnosu na Isidoru Sekulić, pod čim Đilas podrazumijeva prevagu novih i neuporedivo egzaktnijih saznanja u njegovu korist; i kao treći princip Đilas navodi načelo da se treba držati samog djela, ostavljajući po strani ličnost. Pod trećim principom podrazumijevalo se, dakle, odsustvo bilo kakvog subjektivizma i ličnog obračuna sa autorom. U tom smislu, Đilas spokojno poručuje: "Jednom riječi, držati se Rusoa – 'ukazati čast onome čije ime nosi spis, a zgromiti djelo'."
Objašnjavajući dalje svoje motive, Đilas naglašava da je podstaknut prikazom Đuze Radovića osjetio zabrinutost da "ako 'Borba' hvali takvu knjigu, to onda može da znači ili da 'oni gore' smatraju da dalje ne treba voditi borbu protiv idealizma, ili da materijalizam i idealizam ipak mogu da pomiješaju svoje čorbe". Samim tim bi i marksistički čitalac mogao doći do zaključka da je sada takvo vrijeme "da treba mirno gledati i slušati kako izanđale političke kreature izmišljaju sve i svašta i huškaju protiv komunizma i komunista, a svakojaki mističari pričaju djeci po školama i univerzitetima takve sujevjerne budalaštine, kakve je čak i u staroj kraljevsko-kapitalističkoj Jugoslaviji svaki čovjek koji se iole bavio naukom i u nju razumio smatrao baš budalaštinama..."
Podstaknut takvim razmišljanjima, Đilas je odmah "na dušak" napisao članak za "Borbu", o kome je već bilo riječi. Ovdje, međutim, Đilas iznosi gledište za koje smatramo da je važno uočiti ga kako bi se bolje razumjelo njegovo političko stanovište u tom trenutku. Naime, Đilas napominje da ga njegov članak iz "Borbe"nije zadovoljio zbog svijesti da njime ne može da pruži adekvatne odgovore, s obzirom na svu komleksnost teme u vezi sa Isidorinom knjigom. Tako Đilas tvrdi i da mu je bilo "otpočetka jasno, ako se za nešto samo kaže da je idealizam – diskusija time tek počinje i treba da počne, inače ostadosmo na lijepljenju proskripcionih političkih etiketa, drukčije rečeno – na proklamovanju zvanične državne dogme".
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
