Kralj Stefan Uroš I je preuzeo presto poslije aprila 1242, a prije avgusta 1243. godine, a juna iste godine je papa Inoćentije IV (1243–1254) otpočeo svoj pontifikat. Sačuvana diplomatička građa ukazuje na to da je papa Inoćentije ΙV pružao očiglednu podršku barskoj crkvi. Takođe, čini se da se po prvi put jedan srpski vladar direktno uključio u crkveni spor između dvije rimokatoličke crkve, i to na strani Barana, svojih podanika.

Prvi akt koji je direktno ugrozio prava Dubrovačke arhiepiskopije, a koji je preduzeo pomenuti papa bilo je izuzimanje bosanske episkopije iz njene nadležnosti i potčinjavanje iste Kaločkoj arhiepiskopiji 1247. godine. Marta iste godine, vjerovatno potaknuti smrću barskog arihiepiskopa, vikari dubrovačkog arhiepiskopa su došli u Bar sa zahtjevom da se barska crkva potčini dubrovačkoj. Potom je u maju iste godine novo dubrovačko poslanstvo s kanonikom Matejem Teofilovim na čelu stiglo u Bar noseći pisma dubrovačkog arhiepiskopa i kaptola. Međutim, iako je barski knez bio rad da čuje pisma i riječi, barski arhiepiskop i kaptol, nasuprot tome, nijesu htjeli nikakav kontakt sa dubrovačkim poslanstvom, te su ga vješto izbjegavali. Nesumnjivo gnjevan zbog takvih postupaka barske crkve đakon Matej Teofilov je ispred Crkve Sv. Petra u Baru, pred barskim knezom, starješinama naroda i nekim sveštenicima se pozvao na autoritet rimske crkve, odnosno na papu, te je u to ime želio da pročita pisma papinog područnog dubrovačkog arhiepiskopa. Okupljeni narod, pošto je čuo Matejeve riječi, počeo je da negoduje, a neko od okupljenih je uzviknuo: "Šta je papa, gospodin naš kralj Uroš je nama papa!". Ne bismo smjeli zaključiti da je u pitanju odbacivanje rimskog obreda, te da je kralj Uroš simbol prihvatanja pravoslavnog, odnosno da je barska crkva na taj način istupila protiv pape i stavila se na stranu srpskog vladara i pravoslavne crkve.

Čini se da Barani jednostavno nijesu željeli da čuju sadržaj pisma dubrovačkog arhiepiskopa, jer su znali da je to atak na njihovu arhiepiskopiju, a izgleda da ih je dodatno razljutilo Matejevo pozivanje na papu i njegov autoritet, te su izgovorili da je kralj Uroš njihov papa kako bi dodatno naglasili da će braniti prava svoje crkve po svaku cijenu. Uzimajući u obzir da papa Inoćentije IV zaista nijednim činom nije stao uz težnje dubrovačke crkve, postupak Barana i negodovanje postaju još jasniji.

Dubrovačko poslanstvo se nakon tih dešavanja vratilo u Dubrovnik, uz velike mjere zaštite, gdje je đakon Matej Teofilov sastavio izvještaj o boravku u Baru. Na osnovu sačuvanih akata, saznajemo da je dubrovačkom poslanstvu stavljeno u zadatak da izdejstvuje da se barska crkva vrati pod okrilje "majke crkve", Dubrovačke arhiepiskopije.

Da rimska crkva, odnosno papa nijesu stajali iza tog čina dubrovačkog arhiepiskopa i njegovog poslanstva u Bar, svjedoči jedan akt pape Inoćentija IV iz 1248. u kome on prekorijeva kneza, vlastelu i narod dubrovački zbog nesloge koja je nastala između njih i Barana. Iako papa u njemu ne staje otvoreno na stranu Barana, ipak ne odobrava postupak dubrovačke crkve.

Dubrovačka crkva je pokušala da iskoristi udovištvo barske crkve, ali u tome nije uspjela. Izgleda za uspjeh u narednom periodu bilo je sve manje, naročito kada je na mjesto barskog arhiepiskopa postavljen franjevac, izuzetnog karaktera i obrazovanja, Jovan de Plano Karpini. I prije nego što će stići na svoje odredište, u Bar, Jovan de Plano Karpini je na putu ka njemu svratio u Dubrovnik i miroljubivim i diplomatskih putem pokušao je da riješi spor između dvije crkve. Dubrovačka strana ubijeđena u svoje privilegije od davnina, odbila je svaku ponudu. Ipak, uprkos brojnim peripetijama predstavnici dvaju crkava su stigli u Peruđu, gdje je u februaru 1252. konačno pokrenuta najopširnija i najznačajnija parnica dvije crkve pred papom. Bez obzira na to što se odvijala daleko od srpskih zemalja, često upiranje prsta Dubrovčana na djelatnost kralja Uroša protiv njihove crkve obavezuje nas da parnicu, posmatramo u kontekstu političkih prilika na Balkanu od 1252. do 1255. godine.

PRIREDIO:

MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)