Konstituisanju Bosne i Hercegovine kao federalne jedinice, usprotivili su istaknuti članovi CK KPJ Moša Pijade, Milovan Đilas, Sreten Žujović, a u početku prema nekim izvorima i Edvard Kardelj. Oni su, radeći na pripremi odluka AVNOJ-a o ustrojstvu nove države, federativnu Jugoslaviju strukturisali kao državno-pravni izraz nacionalne ravnopravnosti. Federalne jedinice su bile označene kao nacionalne kategorije, pa po ovom modelu državnog ustrojstva, s obzirom na to da ne postoji bosanskohercegovačka nacija, Bosni i Hercegovini nije bio namijenjen federalni status, već jasno neodređeni položaj autonomije.[...]
Prema sjećanjima aktera stvaranja jugoslovenske federacije, tokom novembra 1943. odvijala se živa diskusija i iznošeni su protivrječni stavovi o statusu Bosne i Hercegovine u budućoj državi. "Na stolu" se našlo više predloga koji su se kretali od različitih oblika autonomije do položaja federalne jedinice. Od mogućnosti da Bosna i Hercegovina kao autonomna pokrajina bude pripojena Srbiji ili Hrvatskoj odustalo se bez "mnogo ubjeđivanja". Takvo rješenje sadržalo je u sebi "reakcionarno" pitanje "čija je Bosna i Hercegovina", što je odstupalo od opredjeljenja Partije za borbu protiv "starih" srpskih i hrvatskih "šovinističkih" i "velikodržavnih" pretenzija, pa je ta mogućnost brzo odbačena kao suprotnost osnovnim socijalističkim i internacionalističkim doktrinama.
Duže se raspravljalo o mogućnosti da predloženi koncept federativne Jugoslavije zasnovan na nacionalnom principu bude očuvan i sproveden tako što bi Bosna i Hercegovina kao autonomna pokrajina bila povezana sa saveznim institucijama i ustanovama, samo sa manjim pravima od ostalih jugoslovenskih republika. Ova ideja bila je tokom novembarskih rasprava vjerovatno najduže zastupana opcija za konačan položaj Bosne i Hercegovine, a postoje indicije da prvobitno ništa protiv nje nije imao ni prvi čovjek KPJ i NOP-a, Josip Broz Tito. Na to ukazuje zapis Rodoljuba Čolakovića, koji je inspirisan "novembarskim praznicima" 29. novembra 1971. godine u svom dnevniku zabilježio sjećanje na sastanak i ručak sa Titom, kojem su u Jajcu novembra 1943. prisustvovali on i Avdo Humo: "Tito nas je pozvao na ručak sa [Vojislavom Kecmanovićem] Đedom, Suljom [Filipovićem], [Aleksandrom] Prekom. Tamo smo doznali da će BiH biti autonomna pokrajina." […]
Međutim, iako je najmanje do polovine septembra 1943. zauzimalo neodređen stav o autonomiji Bosne i Hercegovine, rukovodstvo PK KPJ za BiH se u novembarskim raspravama pojavljuje kao odlučni zagovornik njenog federalnog statusa. Rodoljub Čolaković u pomenutim dnevničkim zabilješkama, nastalim na dvadesetosmogodišnjicu Drugog zasijedanja AVNOJ-a, piše o njegovoj i Humovoj reakciji na saznanje o namjerama prema Bosni i Hercegovini: "Odmah smo reagovali. Dotle nije bilo primedbe od strane PK BiH. Tek tada smo se objašnjavali sa Mošom, koji je bio za autonomiju, ali mi smo bili kod Kardelja koji je obavestio Tita, i stvar je bila rešena kako je u dokumentima II zasedanja zapisano."
Malo je dokumenata iz vremena konstituisanja socijalističke Jugoslavije kojim bi se produbila saznanja o argumentima kojim se bosanskohercegovačko partijsko rukovodstvo vodilo prilikom zauzimanja stava o budućem statusu Bosne i Hercegovine. U Rezoluciji Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a je kao razlog njene afirmacije na nivo ravnopravne federalne jedinice istaknut "vjekovni zajednički život" njenih naroda koji su međusobno izmiješani i "povezani zajedničkim interesima", što je blisko stavovima sa kojim su decenijama kasnije istupali najglasniji zagovornici federalne Bosne i Hercegovine, Rodoljub Čolaković i Avdo Humo.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(KRAJ)
