Obraćajući se iz Bukurešta 5. juna 1853. Vuku Karadžiću, knez Miloš mu dalje proučuje:
"Vuče, mi smo stari ljudi i prijatelji, ja hoću da vi u ime moje odete i kod Mijaila i kod moje ljubezne snaje, da im čestitate njihov sretni sojuz, da im bude srećan i dugovječan... do moga dolaska ti to, Vuče, da učiniš u ime moje sve."
Knez Mihailo je ispunio očevu želju da se ženi, ali sam nije bio srećan. Anastas Jovanović je navodio da mu je udovica Demetra Tirke, bankara kneževa Obrenovića u Austriji, pričala da je Mihailo sjutradan nakon vjeridbe došao kod njih, "da se trgao i pokajao, al' bješe dockan." Sjedeći u Tirkinoj sobi na divanu čak je i zaplakao. Kneževu maramicu, "vlažnu od suza", Tirka je sačuvao. U svojoj "Bilježnici", knez Mihailo je pisao da se sve završilo brzo, da je želio da usreći oca, ali isto tako da nije, niti će biti, srećan. Već su mu dosadile dugogodišnje pridike ne samo oca, već i ljudi iz njegovog okruženja, većine starih prijatelja, da je vrijeme da se ženi, "a šta ja želim, niko ne pita i koga li zanima. Moje serdce nikada nije bilo sretno", zapisao je Mihailo.
Odmah nakon vjeridbe gotovo sva bečka aristokratija posjetila je kneza sa čestitkama, "prinčevi, svi velikaši, svi poslanici strani dvorova, odali su im čestitanja", a organizovan je i prijem kod austrijskog cara, Franca Jozefa. Ruski poslanik pri bečkom dvoru Majendorf posjetio je kneza Mihaila i predao mu pismo ruskog ministra inostranih djela, Karla B. Neselrodea, koji mu je u ime cara Nikolaja I čestitao vjeridbu. [...]
Ženidbu kneza Mihaila sa strankinjom mnogi Srbi nijesu odobrili. To se najbolje vidi iz mišljenja Ilije Garašanina, bivšeg ministra inostranih djela. On je početkom juna 1853. godine pisao Jovanu Marinoviću: "Knjaz Mihailo kanda nije pogodio sa svojom ženidbom. Ovo zato, velim, jer ni njegovi najvjerniji to ne odobravaju... Nije ta frajla ni tako lijepa, vele, ali je vaspitana i izobražena djevojka." Garašanin je vjerovao da se i srpski narod sa tim ne slaže i zato je tvrdio: "Da je to opšte mnenije naroda našeg." Milica Stojadinović Srpkinja je kasnije pisala, upoređujući ženidbu crnogorskog knjaza Danila i kneza Mihaila: "Svatovi knjaza Danila iz Crne Gore svakom su ovdje razveselili srce što je knjaginja Srbkinja. Mlogi plaču od radosti, a knjaz Mijajlo (kažite mu) tek sad pati… Knjaza [Danila, prim. D.L.] hvale još više što je nju [Darinka Kvekić, prim. D. L.] Srbkinju izabrao, i ona je sad Knjaginja makar da je samo od Plemena Srbska, a nije Grofska!"
Tokom jula je u Beču tri puta oglašavana ženidba, očekivao se dolazak kneza Miloša i mnogih zvanica. Neposredno pred vjenčanje potpisan je bračni ugovor između Mihaila i Julije, a čin je obavljen u ruskoj crkvi na Ilindan, 1. avgusta 1853. godine. Obred je izvršio ruski arhimandrit, a kumovao je lično ruski poslanik na bečkom dvoru, baron Majendorf. "Knjaginja je bila sjajno ukrašena. Svijeta je otmenog mnogo bilo. Proteklo je vjekova, da ovako sjajnog brakosočetanija bilo nije. Mladoženja i nevjesta zasuti su bili dragim kamenjem tako, da je moralo na njima dragocjenih stvari bar 40.000 dukata biti. Čerte osobite radosti mogle su se jasno vidjeti na straom knjazu Milošu, koji je ovom za njega najdragocjenijem aktu prisustvovao", pisale su ondašnje novine. U svojoj Bilježnici, knez je ubrzo nakon ženidbe zapisao: "J'ai fini ce que j'avais à faire ... Pourquoi que je vis!" ("Završio sam ono što sam morao ... Zašto živim!")
Knez i kneginja su nakon svadbe krenuli na skoro dvomjesečno bračno putovanje. Kratko su se zadržali u banji Išl. Odatle su preko Merana, gradića u južnom Tirolu, otputovali za Veronu. […]
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
