Knjigu "Savremena Crna Gora", čiji su autori Gabriel Frile i Jovan Vlahović, koju je sa francuskog prevela Rosanda Vlahović, a 2001. godine objavila ugledna podgorička izdavačka kuća CID, u svojoj poznatoj biblioteci "Svjedočanstva" – već smo jednom koristili na ovom mjestu. Kako je smatraju za jednu među nekoliko najboljih knjiga napisanih o Crnoj Gori, prirodno je da ponovimo ono što smo tada u njenom predstavljanju o njoj zapisali.
U svom osvrtu na ovu knjigu, njen prevodilac Rosanda Vlahović, među onima koji su o knjizi izrekli najljepše pohvale, navodi Lorda Gledsona, dr Krunoslava J.Spasića i Mihaila B. Pavlovića. Ona citira i akademika dr Dima Vujovića, koji je u svojoj knjizi "Crna Gora i Francuska 1860-1914", o ovoj knjizi kazao: "Napisana je sa prilično simpatija prema Crnoj Gori u vrijeme kada je Crna Gora već bila u centru pažnje evropske diplomatije i javnosti zbog ondašnjih događaja na Istoku. Zato je vjerovatno i pobudila interesovanje publike kojoj je mogla da pruži prilično opširne podatke iz prošlosti i života Crne Gore".
Rosanda Vlahović opisuje i pomalo čudan način na koji je došla do knjige "Savremena Crna Gora", koja je objavljena u Parizu, 1876. godine. Najveća poteškoća joj je ipak, bila kako da utvrdi ko su, zapravo, njeni autori i čime su se bavili. Ono što je na kraju saznala bilo je više nego značajno: Francuz Gabriel Frile, kao ljekar na dvoru knjaza Nikole, boravio je pet godina u crnogorskoj prestonici i učestvovao u odabiru mjesta i izradi plana za podizanje zgrade bolnice "Danilo I" na Cetinu, koja je počela da se gradi 1872, a bila završena 1873. U odnosu na njega, Jovan Vlahović bio je srpski oficir, koji je od knjaza Nikole primio nalog da izradi novi projekat organizacije crnogorske vojske, koji je "prihvaćen u cjelosti i bio odmah izvršen".
Iz ove obimne knjige, sa 18 jasno označenih poglavlja, u prethodnom feljtonu, prenijeli smo poglavlje koje je govorilo o knjazu Nikoli, njegovoj mladosti, stupanju na presto, ženidbi...Ovog puta, korišćenjem pomenute knjige, uz uvijek ljubazno odobrenje Ratka Bojanovića, direktora CID-a, nastavićemo priču o crnogorskom suverenu, njegovom putu u Rusiju, knjaževom karakteru i načinu života, kazivanje čija bi se suština mogla podvesti pod jednu konstataciju, preuzetu iz knjige, a vezanu za stil njegovog vladanja i ophođenja sa savremenicima i podanicima:"Knjaz sa kojim je lako razgovarati".
***
Izborni vladike u Crnoj Gori, kojima je data vlast uz pristanak naroda, otišli su skoro svi da traže od Svetog Sinoda odobrenje za svoju vlast i potrebno posvećenje za vršenje episkopata. Danilo I je lično otišao u Sankt-Petersburg i nije uopšte htio da uvede podržavljenje svoje vlade a da nije dobio odobrenje od ruske vlade, uistinu više moralno nego političko, kod novog stanja stvari. Carevi, ne uzimajući za sebe pravo intervencije u poslovima Knjaževine, vrlo su daleko od toga da zahtijevaju nad njom bilo kakvo sizerenstvo.
Proglasi Petra Velikog, ukazi Elizabete I i Katarine II, darovi dostavljeni crnogorskim episkopima ili poslati na Cetinje, u nekoliko navrata, od strane careva i carica, bili su samo dokazi simpatija prema crnogorskom narodu i ohrabrenja da ga podižu u njegovim bitkama i da ga ohrabre u njegovoj vjeri. Ne više u onim prethodnim vremenima nego danas, Rusija nije potvrdila zaštitu Crne Gore u užem smislu riječi, ali, ko bi mogao da nađe pgigovore tim znacima ljubavi koje je ona pgužala vjernim i odanim članovima iste vjere čiji pogledi nijesu nikada prestali da budu okrenuti ka svetilištu pravoslavlja?
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
