Za razliku od romana "Daleko je sunce", u čijem nazivu sunce simboliše utopističku budućnost, "Bajka" je antiutopija. Simbolički značaj za razumijevanje Ćosićevog preumljenja je ogroman. Četiri godine ranije je objavio trotomni roman "Deobe", čija je centralna tema sukob partizana i četnika u Srbiji tokom rata. "Bajka" je bila odgovor na pitanje šta se dogodilo sa svijetom nakon okončanja te borbe.

Ćosićevo razočaranje nije nastupilo odjednom. Bio je to proces dug punu deceniju. Niz događaja je, malo po malo, doprinosio uvjerenju da se ideali u koje je bezgranično vjerovao pretvaraju u pepeo. Sredinom šezdesetih je postao svjestan da nemaju samo Slovenci potpuno drugačiji, za njega "sebičan" i "klasično egoistički", pogled na budućnost Jugoslavije. Razočarao ga je Krležin govor u kome se, na proslavi Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU), razračunavao sa "ilirskim jugoslovenstvom". Nakon rasprave tokom koje je Krleža s prezirom govorio o "srpskoj grandomaniji" i umanjivao broj Srba ubijenih u Jasenovcu, potpuno je prekinuo odnose sa njim. Ubrzo se razočarao i u hrvatski dio redakcije časopisa "Praksis" jer su se usprotivili objavljivanju njegovog članka u kome je ponovio svoje ideje o potrebi snažnije jugoslovenske integracije na polju kulture i kritikovao (implicitno, ne poimenice) slovenačkog partijskog funkcionera i književnika, Josipa Vidmara, zbog njegovog poistovjećivanja internacionalizma i centralizma. Svi ovi događaji su uticali da Ćosić temeljno preispita svoje stavove. Godine od 1962. do 1968. bile su vrijeme kolebanja i neodlučnosti. Sve više je postajao ubijeđen da u Sloveniji i Hrvatskoj buja nacionalizam. Smatrao je da se Jugoslavija ubrzano dezintegriše, i da drugi narodi pobijaju kočiće na svojim budućim granicama, dok je srpski narod podijeljen, sa slabim političarima ogrezlim u oportunizam. CK SK Srbije je prihvatio shvatanje po koje je svako potenciranje jugoslovenstva kao izraza etničke srodnosti naroda Jugoslavije samo maska za nazadne, integralističke ideje iz vremena Kraljevine. Suočen sa takvim stavovima partijskih kolega, Ćosić je postajao sve uvjereniji da kao intelektualac i političar mora da interveniše i istupi pred najvišim partijskim forumom republike. Lično otriježnjenje dovelo ga je do uvjerenja da čitava srpska nacija treba da prođe kroz sličan proces i postavi pitanje svoje i jugoslovenske budućnosti.

Priliku da istupi je dobio na Šestom plenumu CK SK Srbije, od 14. do 16. septembra 1966. godine. Pred politički aktiv Srbije su izneseni zaključci Brionskog plenuma, sa kojima se Ćosić nije slagao. Osuda Rankovića, i pred nesumnjivih grijeha UDB-e (mada to većinom nijesu bili grijesi zbog kojih je Ranković napadan), predstavljala je simbolično razračunavanje sa budućnošću Jugoslavije u koju je Ćosić vjerovao. Pa ipak, ćutao je. U dnevniku je zapisao da je plenum bio "sudski proces srpskoj naciji, komunističkom pokretku; bio je to sudski proces i jednom braku, prijateljstvu, drugarstvu; bio je to proces generaciji koja je izvršila partizansku revoluciju..." Godinama kasnije, u razgovoru sa novinarem Slavoljubom Đukićem, svoj postupak je opisao kao "sraman" i da se duboko stidi zbog njega. Protekle su još dvije godine dok je konačno izrekao sve što mu leži na srcu i razišao se sa partijom. Neizbježno se postavlja pitanje zbog čega je oklijevao. Odgovor se da naslutiti.

Ćosiću se ne može osporiti politička hrabrost da postavi pitanja koja su drugi izbjegavali. Pokazao je to odlaskom na Goli otok, ulascima u sporove oko ideoloških pitanja, pokušajem da "izmiri" Tita sa Rankovićem prije Brionskog plenuma. Svi ovi postupci su, međutim, bili dobro proračunati. Prijatelji su Ćosića opisivali kao promišljenog i opreznog čovjeka. Uvijek je bio svjestan "stvarnog i mogućeg", kako je naslovio knjigu svojih jeretičkih spisa. To je istakao i njegov politički protivnik, Draža Marković, riječima da je Ćosić ''oduvijek vodio računa kada, kako i u koje vrijeme valja javno nastupiti". U vrijeme obračuna sa "rankovićevcima" svaki pokušaj da se progovori o budućnosti federacije i srpskog naroda u njoj bio bi ocijenjen kao podrivanje kursa partije i završio bi se brzom eliminacijom iz javnosti, bez ikakvog efekta. Godinu dana kasnije okolnosti su izgledale znatno povoljnije.[…]

Priredio:

MILADIN VELjKOVIĆ

(Nastaviće se)