Rusija nije znala kako će se završiti italijansko-austrijski sukob, kao ni da li će se rat prenijeti na Tursku i otvoriti Istočno pitanje. Balabin je izrazio mišljenje da Srbija u toj neizvjesnoj situaciji gleda da sačuva ono što ima, a ukoliko dođe do rata u Turskoj, smatrao je da se Srbiji eventualno može obećati dobitak Bosne i Hercegovine. Do tada, Srbija je bila dužna da sačuva rezervisan stav, ali da se tajno priprema za rat. Knez Mihailo je podvukao teškoće koje Srbiji stvaraju turska nasilja i prebjegavanje hrišćana iz Bosne i Bugarske. Balabin je zatražio hitnu diplomatsku intervenciju od A.M. Gorčakova, ali je istovremeno savjetovao da srpska vlada narodnim starješinama koje dolaze u Beograd za pomoć, istakne da se strpe i ne daju Turcima povod za sumnje u pripremu pobune. Knez Mihailo je izrazio mišljenje "da iz sviju zamešateljstva svijeta, ne samo neće biti za nas kvara i štete, nego koristi i napretka, samo treba da i mi malo poradimo, a ne, kao što je po nesreći do sad bilo, sa skrštenim rukama gledamo kako nam drugi kapu kroje." Svakako da ruski ambasador nije imao dozvolu iz Petrograda da obeća čak i eventualni dobitak Bosne Srbiji, zbog čega je kasnije oštro kritikovan od strane ministra Gorčakova.
U razgovorima koje je u Parizu vodio sa Napoleonom III, sredinom aprila, Mihailo je saznao da Francuska planira da pokrene samo italijansko, ali ne i Istočno pitanje. Dva puta je bio u audijenciji kod francuskog vladara, prvi put zvanično, drugi put nezvanično, kada ga je Napoleon primio "privatno, u civilu". U tim razgovorima dobio je obećanje da će Francuska "nas u svim našim pravednim zahtevima i potraživanju zaštititi." Na zahtjev francuskog cara, napisao je jedan Memorandum, koji počinje kao žalba na tursku upravu na Balkanu, a završava se ponudom ratnog saveza Francuskoj protiv Osmanskog carstva i Austrije. Knez je najprije, sa sadržajem Memoranduma upoznao ruskog ambasadora u Parizu, P. D. Kiseljeva, kome je istakao da Srbija može da obezbijedi 80.000 vojnika, ali joj nedostaju oružje i razne ratne zalihe. Kiseljev je djelovao vrlo oprezno, ne dajući nikakva obećanja, ali je podržao kneza da Napolenu III iznese sadržaj Memoranduma, pokušavajući da utvrdi nezvanični puls Francuske prema osjetljivom pitanju ulaska Srbije u rat protiv Turske i Austrije.
Kako je francuski car ubrzo napustio Pariz, da bi preuzeo komandu nad vojskom u Italiji, namjere i kneza Mihaila i ruskog ambasadora ostale su neostvarene. Sam knez Mihailo je bio svjestan da bi neizvjestan rat sa Turskom, bez podrške velikih sila, mogao da ugrozi sve što je u Srbiji do tada urađeno na planu i spoljne i unutrašnje politike. Sa Julijom je imao prijem i kod francuske carice Eugenije, a potom je vodio i dug razgovor sa tadašnjim francuskim poslanikom u Carigradu, Eduardom Tuvnelom. Susret sa Tuvnelom bio je neočekivano dobar, a knez je oca izvještavao: "Imaćemo u njemu dobru i snažnu potporu što se nasledstva i Turaka u Srbiji živećih tiče." Na sastanku sa Henrijem Veleslijem, lordom Koulijem, britanskim ambasadorom u Parizu, 30. aprila, Mihailo je potvrdio svoje dotadašnje mišljenje da su Englezi, poslije Austrije, Turcima najveća odbrana, "a kao što sad Austrija ima dosta i suviše posla sa svojom sopstvenom odbranom, Turcima ostaju samo Englezi."Mihailo je engleskom lordu obećao da će se Srbija svima silama starati da održi mir u Osmanskom carstvu. Kako nije dočekao oproštajni susret sa francuskim vladarem, knez je krenuo za London. Još iz Pariza, Mihailo je tražio da ga primi kraljica Viktorija, izrazivši želju da ga tom prilikom ne predstavi turski poslanik, kako je zahtijevao engleski protokol. Iako u Parizu ta formalnost nije ispunjena prilikom posjeta Napolenu, niti je prisustovao turski poslanik, Englezi su na tome insistirali. Zbog toga je Mihailo "vrlo nerado" kretao za London.
PRIREDIO: MILADIN VELJKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
