"Branko je bio krupnih kostiju i dosta snažan; katkad bi se hvalio svojim mišicama i svojom snagom, a bio je i član gimnastičkoga društva i volio gimnastiku", sjećao se njegov ujak Rista Mihailović, dok je Jovan Subotić kazao: "Branka je obdarila narav (priroda) tijelom koje je za sto godina spremljeno bilo", i dodao da "ni poslije jednog boravka u bolnici izgled mu nije izdavao rekonvalescenta nego zdravog mladog čovjeka. (...) Oko puno života i lakokretnog nestašnog izraza…" Jovan Đorđević je govorio da je Branko "lijep kao Apolon", a Mihailo Polit Desančić da ga je "poznavao još kada je bio potpuno zdrav i njegova tadanja slika ostala mi je u pameti kao ideal lijepoga, mladoga, inteligentnoga Srbina. (…) Branko je činio utisak gospodskoga čovjeka."
"Ljubitelji poezije obično zamišljaju Branka kao blijedog mladića sa dugom grivom, niz pleći, sjetna, melanholična pogleda. Najčešće ga vezuju sa predstavom o lišću koje žuti, vene, opada. Za neke on je rokoko gospodin, finih linija, nježne bijele puti, jedini među srpskim pjesnicima koji se odlikovao plemićkom prefinjenošću i otmenošću. Međutim, na originalnom snimku, dagerotipiji Anastasa Jovanovića, rađenoj posljednjih godina pjesnikova života srijećemo sasvim drugi lik. " (...) Prije [je] kakav jedar i inteligentan kalfa no gospodin. Oči su mu lijepe, pogled topao, ali mek. Široko čelo uokviruje duga, gusta, reklo bi se crna kosa, koja ne prelazi u grivu. Rijetke garave nausnice daju momačkom licu oreol neke muževnosti, snažne, robusne, bez ijedne crte koja bi podsjećala na bilo šta plemićko. Nikakvih tragova bolesti nema na ovom licu", opis je Brankovog lika koji nam je podario Miodrag Popović, književni istoričar.
Detalji opisa Brankovog fizičkog izgleda, od strane njegovih savremenika, dočaravaju i upotpunjuju nam sliku njegovog lika kakav je sačuvan upravo na snimku Anastasa Jovanovića iz 1851. godine. "Oči velike, pa opet u glavu utekle, sivozelenkaste boje… sjevaše oko neobičnijem sjajem; dojako ne vidjeh tijeh očiju, i teško mi ih je gdje i vidjeti", opisala ih je Mina Karadžić. "Anđeoski osmejak i … koža fina", zabilježio je Rista Marjanović. "Imao je osobito finu bijelu kožu", bilježi Polit Desančić. Subotić je govorio o Brankovoj "čistoj koži", a i Vukova kćerka je takođe znala da mu je "koža na licu tanka, meka, uvijek zaruđena". Mina je još u svom opisu zabilježila da je imao "široko pjesničko čelo, gustu i otvoreno mrku kosu". Jovan Đorđević i Steva Todorović kažu da mu je kosa bila smeđa, a Jovan Ilić da je bila više crnomanjasta nego smeđa, a duga i lijepa. Nos mu je bio pravilan, usta punija, iznad usana brčići, a zubi zdravi i neobično bijeli. Tijelo mu je bilo srazmjerno, vitko, ali snažno. "Moralno, Branko je bio jedan čestit, krasan, dobro vaspitan mlad čovjek, u sasvim đačkim oskudnim prilikama", zaključuje Pavle Popović. [...]
U Vukovoj kući Branko se susrijetao i sa Minom (1828– 1894), koja je bila četiri godine mlađa od njega. Mina, očeva ljubimica, bila je sedmo po redu dijete u porodici Karadžić, a od prethodno rođenih šestoro samo je troje bilo živo. Ona je bila rijetko obrazovana i nadarena žena svog vremena. Njena majka, Ana Kraus, poticala je iz bečke porodice, pa je Mina pored srpskog govorila i njemački, ali i francuski, italijanski, engleski i ruski jezik. Bavila se književnošću, muzikom i slikarstvom. Pomagala je ocu prevodeći narodne pjesme, pripovjetke i poslovice. I sama je pisala pjesme na njemačkom jeziku. Svirala je klavir, zabavljala je goste u njihovoj kući, a ostalo je zabilježeno da je Branku često svirala njegov omiljeni "Quartet". Međutim, izgleda da se najviše posvetila slikanju. Sa ocem je obilazila galerije u Veneciji, Berlinu i Drezdenu. Poznato je da je uradila preko pedeset radova, uglavnom ulja na platnu i crteža, među kojima dominiraju portreti.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
