Veliki grad u koji je došao, u jesen 1843. godine, nakon Zemuna, Karlovaca i Temišvara, ostavio je dubok utisak na mladog Branka Radičevića. Odmah po dolasku on se našao u krugu Vukovih istomišljenika, a prijateljstvo i vrijeme koje su proveli zajedno sigurno su imali najvećeg uticaja na Brankov duhovni razvoj.
Godine koje je proveo u Beču, od upisa na studije, do njegove prerane smrti, obilježene su književnim radom i susretima sa uglednim ljudima poput Kopitara, Rankea, Đure Daničića, prote Rajevskog, kneza Mihaila Obrenovića, Blaznavca, Njegoša i Milice Stojadinović Srpkinje. Branko je vrlo često boravio u domu Vuka Karadžića, gdje je imao priliku da upozna i susreće ova velika imena književnosti, nauke i politike. Pored toga što je bio u vrlo bliskim odnosima sa Vukom, najviše se družio sa Đurom Daničićem i Miklošićem. Daničićev dolazak u Beč 1845. godine, na studije filozofije, sigurno je puno uticao na Brankovo pisanje i odnos prema narodnom jeziku. Poslije smrti brata Stevana, on se pobratimio sa Daničićem i postali su bliski prijatelji.
Počeo je da proučava narodne pjesme i narodni jezik, upoznavao se sa Vukovim idejama i nastavio da piše pjesme, ali u skladu sa Vukovim pogledima. "U Beču je našao Vuka i Evropu. Umjesto da uči pravo, Branko je upoznavao našu narodnu poeziju, srpski ustanak, Crnu Goru…", zabilježio je Borivoj Čalić, marljivi istraživač prošlosti Vukovara, koji je pisao i o porodici Brankove majke Ruže.
Jedan od njegovih ujaka, majčin brat od strica Justin Mihailović, raspitivao se kod Vuka da li Branko uči i da li ide u školu. Vuk mu je na to odgovorio: "Branka Radičevića ja nijesam vidio u školi, a izvan škole viđam ga često. Ako bude pametan i srećan, biće mu dosta i ono što je dosad naučio." Prva pjesma koju je u Beču napisao je "Đački rastanak" (1843). Četiri godine kasnije objavio je prvu zbirku pjesama, koju je posvetio srpskoj omladini. Knjiga je štampana u Jermenskoj štampariji u Beču, koja je radila pri Jermenskom (Mehitarističkom) manastiru. U ovoj štampariji štampana su i djela Vuka Karadžića, Petra II Petrovića Njegoša, Antuna Mažuranića i Josipa Juraja Štrosmajera. Iako su Brankove "Pesme" imale manje od 300 pretplatnika, tačnije 213, izazvale su burne reakcije. Prvi prikaz knjige dao je Đura Daničić, u posljednjem broju "Podunavke" za 1847. godinu, koji je zabilježio da "niko nije pjevao kao ovaj Radičević" i da je "jezik kao suza čist". U štampi je bilo i negativnih prikaza, međutim, uspjeh Brankove knjige bio je nesumnjiv. Iste godine Brankov otac je štampao, takođe u Beču, prevod Šekspirovog "Viljema Tela", objavljen je Njegošev "Gorski vijenac", Vukov prevod "Novog zavjeta" i, u Budimu, Daničićev "Rat za srpski jezik i pravopis".
Od Brankovog dolaska u Beč do objavljivanja njegove prve knjige pjesama prošlo je četiri godine. U tom periodu on je u svakom smislu napredovao. O njegovom fizičkom, moralnom, intelektualnom i pjesničkom razvoju svjedočili su mnogi naši znameniti ljudi tog doba. Prije svega, Branko je fizički bio potpuno zdrav, bolest ga je zahvatila tek 1851.godine.
Slikar i akademik Stevan Todorović, koji je slikarstvo izučavao i u Beču, u vrijeme kada je Branko tamo studirao, a kojeg je upoznao poslije Bune 1848/49. godine, ovako ga je opisao: "Kad sam ga poznao bio je potpuno zdrav, bez ikakva znaka sušice; štaviše, izgledao mi je kao čovjek koji se vježbao u gimnastici, i kao snažan i jak; prsa su mu bila lijepo razvijena; uopšte, on je bio lijepo razvijen čovjek." Za Branka i Daničića Todorović je rekao da je "milina bilo pogledati ih kad idu zajedno, i mnogi se za njima okrenuo kad ih je vidio".
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
