Uporedo sa radom komisije, Đorđe Stojaković je, po kneževom nalogu, radio na svom projektu ustava, koji je završen 22. novembra 1860. godine. Između komisijskog i Stojakovićevog nacrta bilo je više tehničkih, a manje sadržinskih razlika. Po Stojakovićevom nacrtu, kneževa prava i vlast su znatno ojačani, Narodna skupština je uvedena u Ustav Kneževine, dok je Savjet izgubio brojne privilegije u zakonodavnoj vlasti. U podjeli vlasti, knez je postao pretežniji činilac, koji zajedno sa Savjetom donosi i mijenja zakone. U izuzetnim slučajevima, knez je mogao sam da donese i promijeni zakon. Sva vojna pitanja bila su potpuno u rukama kneza. Knez je čak mogao, u slučaju prijeke potrebe da zaključi zajam ili proglasi prikupljanje novog poreza potpuno samostalno.
Skupština se sastajala svake treće godine, sazivali su je i raspuštali knez ili namjesnici i u redovnom sazivu imala je konsultativna ovlašćenja. U pogledu Savjeta, u ovom projektu učinjene su glavne izmjene u cilju da se to tijelo učini zavisnim od kneza i čija su prava ograničena samo na pojedina zakonodavna pitanja. Zakonske predloge, Savjet je mogao da podnese samo knezu, koji je te predloge mogao da odbije, nakon čega je Savjet tek nakon tri godine i uz novo objašnjenje mogao da ponovi predlog. Broj članova Savjeta je ograničen okolnostima i potrebama zemlje, ali nije mogao biti manji od deset. U sastav Savjeta ulazili su i prestolonasljednik, kada navrši 18 godina, i ostali kneževići, od 21. godine života. Knez je imao pravo da na predlog ministara, pošalje članove Savjeta u penziju, a savjetnici su stavljeni u red sa ostalim državnim činovnicima. Sudstvo je bilo dvostepeno, sa Kasacionim sudom u drugoj i posljednjoj instanci. Nacrtom je predviđeno i uvođenje Glavne kontrole, kao najvišeg nadzornog organa za finansijska pitanja.
Rad na ustavu i izrada ustavnih nacrta sasvim jasno sugeriše kneževu namjeru da izmijeni Turski ustav. Ostalo je otvoreno pitanje kako to učiniti – usvajanjem novog ustava od strane Narodne skupštine ili donošenjem niza zakona, kojima bi se mijenjao Hatišerif iz 1838. godine. Knez je mjesecima razmišljao o ovome, do pred sam početak Preobraženske skupštine. Pripremio je teren kod garantnih sila, i osigurao da iste ne mogu intervenisati, jer nisu imale isti stav. Knez se trudio da "uvijek čini nešto više i ide malo dalje od granica koje podrazumijevaju evropski kabineti, ali ne toliko daleko da se ne bi moglo povući ako se svršeni čin ne prihvati."
U toku juna 1861. godine knez Mihailo je počeo opsežne pripreme za predstojeću, Preobražensku skupštinu. U pripremne poslove najprije se ušlo sa izmjenama Kaznitelnog zakonika. Protivnici ovih izmjena bili su Jovan Marinović, savjetnik, i Jevrem Grujić, ministar pravde. Prvi je bio mišljenja da je povjerenje naroda u kneza Mihaila neograničeno i da on ne treba takve policijske zakone, dok je drugi smatrao da su te izmjene protivne idejama liberala. Kako je ubrzo počeo šestonedjeljni odmor za članove Savjeta, ruski konzul je to vrijeme iskoristio da pomiri stavove kneza i Marinovića. Susret sa knezom Mihailom iskoristio je da oštro protestuje protiv širenja glasina o Marinoviću, koje su, po njemu, bile inicirane od pojedinih članova kabineta Filipa Hristića. Knez je shvatao suštinu mišljenja i savjetnika i ruskog konzula, ali uz opasku da su predložene izmjene od velike važnosti za planirano skupštinsko zasijedanje, koje je moralo proći bez bilo kakvih problema. Knez je strahovao od izvještaja Ilije Garašanina iz Carigrada gdje se navodilo da Turci jedva čekaju eventualne nerede da izvuku koristi za sebe. Na skupštinu je trebalo da se obrati "osobito vnimanije, da ne bi izokrenuti patrioti mogli što na istoj ubrkati i narodna ponjatija izopačiti u svima predmetima, koi se istoj budu predlagali", pisao je Garašanin.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
