U oslobođenom Beogradu princ Đorđe je pokušavao da uspostavi kontakt i saradnju sa različitim licima i organima vlasti. Tako je dr Saši Božović nudio svoju saradnju u Crvenom krstu i za te potrebe želio je da joj ustupi automobil, što je ona odbila. I dr Obren Blagojević, pomoćnik ministra finansija savezne vlade, sjećao se da je u kasnijem periodu kod njega u kabinet princ Đorđe navraćao nekoliko puta, i to bez neke vidljive potrebe.

Poslije oslobođenja, podrška narodnooslobilačkom pokretu od strane princa Đorđa dugo je prećutkivana. Jedan osvrt na njegovu aktivnost tokom Drugog svjetskog rata zabilježio je Milorad Panić tokom aprila 1962. godine. Panić je poslije rata obavljao niz važnih dužnosti u rukovođenju kulturnim i javnim ustanovama. Panić se aprila 1962. obratio Aleksandru Rankoviću, koji je u tom periodu bio potpredsjednik Saveznog izvršnog vijeća i predsjednik SUBNOR-a Jugoslavije. Panić je obavijestio Rankovića da ga je posjetio princ Đorđe i požalio mu se da teško živi i zamolio ga da diskretno upozna s njegovim stanjem "mjesto s kojeg bi se moglo pomoći". Detaljno je objasnio prinčeve teške finansijske prilike i istakao da princ Đorđe nema nikakav konkretan zahtjev, već da bi želio da bude materijalno obezbijeđen kao što je bio tokom 1946. i 1947. godine, u vrijeme kada je odbio da primi kao dio nasleđa imovinu na Oplencu koja mu je nuđena.

"Đorđe je zaista tada nesebično pomagao NOP. Dvije-tri godine preko mene je redovno davao za NO fond od 5 do 10.000 din. mjesečno, a više puta sam ga koristio za prenošenje našeg propagandnog materijala. Za sve vrijeme rata bio je veoma grlat i otvoren agitator protiv kralja, Draže i četnika. Lično mogu posvjedočiti kako je kuražno odbio svaku saradnju s Nedićem i Njemcima, iako mu je predočeno da bi mogao biti ponovo poslan u ludnicu. Bio je spreman da pođe i na Slobodnu teritoriju u Pustu Reku, ali su to omeli republikanci na veoma perfidan način."

Tom prilikom Ranković je odgovorio da je Panić dobro postupio što ga je obavijestio o ovom problemu, da smatra da molba ima opravdanog osnova i da je princu Đorđu zato povećana pomoć od Saveznog izvršnog vijeća na 100.000 dinara. Izrazio je i nadu da će to olakšati finansijsku situaciju princa Đorđa i da će o tome on biti obaviješten redovnim putem, ali i da može i Panić da ga obavijesti.

Sedam godina poslije ovog događaja (1969) objavljeni su memoari princa Đorđa "Istina o mome životu". Memoari se hronološki završavaju na početku okupacije Srbije u Drugom svjetskom ratu i iz njih je izostavljeno svjedočanstvo o saradnji sa narodnooslobodilačkim pokretom. Prema pojedinim mišljenjima, "istinski junak" ovih memoara je kralj Petar I, koji je opisan sa mnogo topline, kao strog, ali pravičan otac i vladar, koga su krasili skromnost, trpeljivost i demokratičnost. Iako se u memoarima pozitivno izražavao o ocu, ipak je u njima došao do izražaja negativan odnos princa Đorđa prema bratu, kralju Aleksandru.

Prema pojedinim podacima princ Đorđe je u poslijeratnom periodu bio pod stalnim službenim nadzorom. Navodno se dešavalo da prokocka cijelu penziju, zbog čega je određena jedna žena, koja je zvanično registrovana kao njegova supruga, da vodi računa o njemu. Radmila Radonjić se sa princom Đorđem upoznala tokom okupacije, preko njenih rođaka koje je on posjećivao, da bi se po oslobođenju, 1946. vjenčali. Živjeli su zajedno do smrti princa Đorđa, 1972. godine.

O težini izazova i njegovoj sudbini svjedoči i to sa kojim ličnostima je bio poređen. U tim poređenjima, izjednačavali su ga sa Hamletom, ali i sa Karađorđem. U tom rasponu, od tragike do beskompromisne hrabrosti, njegova sudbina bila je svjedočanstvo ne samo o njegovoj ličnosti i životu, već i o vremenima, ljudima i događajima koji su se vezivali za njega i na koje je uticao ili se očekivalo od njega da ima uticaj i presudnu ulogu, često bez osvrtanja na njegove lične snage, zdravlje, dobrobit i mogućnosti.

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(KRAJ)