Pod upravom Georgiju Deža Rumunija je postala najpouzdaniji sovjetski sljedbenik. Njegov cilj, međutim, nije bio da zauvijek ostane privezak Moskve, već da bude sam gospodar svoje zemlje. Kako je moć partije rasla, tako se pojačavala težnja za vođenjem sopstvene politike. Krajem pedesetih godina Dež je sve više počeo da se udaljava od Sovjetskog Saveza i da sigurnije iznosi svoje mišljenje. Na 4. kongresu tada Radničke partije Rumunije javila se ideja o rumunskom putu u izgradnji socijalizma. Ona se pojačala naročito poslije sovjetskog plana da Rumuniju, Bugarsku, Poljsku i Mađarsku pretvori u poljoprivredne zemlje, a Istočnu Njemačku i Čehoslovačku u industrijske. To je bio prvi zabilježen slučaj da rumunsko rukovodstvo kaže ne Moskvi.
Prvi pokušaj da se Rumunija oslobodi snažnog sovjetskog zagrljaja i započne nezavisniju politiku bio je zahtjev Deža iz 1955. da se sovjetske trupe povuku iz Rumunije. Taj zahtjev je uslišen 1958. godine, poslije intervencije u Mađarskoj i pokazane rumunske vjernosti socijalizmu. Nikita Hruščov je povukao sovjetske trupe, ali je dodatni razlog za to bila sovjetska potreba za poboljšanjem odnosa sa Zapadom. Treba još reći da je sovjetsko rukovodstvo bilo toliko uvjereno u potpunu lojalnost Rumunije da je vojno prisustvo u toj zemlji smatralo nepotrebnim, a pomirenje sa Jugoslavijom je odnijelo i svaki osnov za dalje vojno prisustvo. Kako bilo, povlačenje sovjetskih trupa je za Rumuniju imalo presudan značaj za razvijanje nezavisne politike. Narednih godina je postepeno dolazilo do ispoljavanja nacionalističkih tendencija i pritisaka na mađarsku i druge manjine u Rumuniji. Ovo je bilo praćeno i prvim antisovjetskim gestovima. Na primjer, zatvaranje Ruskog instituta u Bukureštu i ukidanje ruskog jezika kao obaveznog u školama je bio jasan pokazatelj da su Rumuni samo čekali povoljan trenutak da iskažu svoje nezadovoljstvo. Tada je došlo i do reafirmacije latinice i uvođenja engleskog, njemačkog i francuskog jezika umjesto ruskog u školama. U Rumuniji su do 1963. godine promijenjeni svi ruski nazivi ulica i mjesta. Tako je i Staljingrad, nekadašnji Brašov vratio svoje staro ime. Zapadne zemlje su uočile promjene i nastojale su da uspostave veze sa Rumunijom. Među prvima su to uradile Engleska i Francuska, koje su 1960. godine ponovo otvorile svoje ambasade u Bukureštu. […]
Poslije Aprilske deklaracije rumunski stavovi u međunarodnim odnosima postaju vidljiviji. Njeni napori da se distancira od sovjetske hegemonije postaju jači, a suprotstavljanje stvaranju bilo kakve nadnacionalne strukture u okviru Varšavskog pakta (VU) i Savjeta za uzajamnu ekonomsku pomoć (SEV) još odlučnije. Tada su se Rumuni našli na sličnom, iako ne tako drastičnom putu kao Jugoslavija 1948. godine. Ipak, kao u jugoslovenskom slučaju i ovdje se nametao izvjestan oblik otvorene sistemske reforme. […]
Rumunsko neslaganje sa politikom članica Varšavskog pakta naročito je došlo do izražaja 1962. godine za vrijeme kubanske krize, kada su Rumuni zapadnim silama, prije svega SAD, pokušali da stave do znanja da oni ne bi učestvovali u ratu koji bi započeli Sovjeti. Proces rumunskog osamostaljivanja u okvirima VU i SEV-a pratilo je istovremeno približavanje Zapadu. Sve to je trebalo da predstavlja balans sovjetskoj hegemoniji unutar komunističkog bloka. Još jedno dokazivanje rumunske nezavisnosti bila je posjeta Georgiju Deža Jugoslaviji 1963. godine i potpisivanje ugovora o izgradnji hidroelektrane na Dunavu. Ovaj i mnogi drugi primjeri pokazuju da je Dež ozbiljno razmišljao o liberalizaciji i osamostaljivanju Rumunije. Ipak, svoje planove nije uspio da sprovede, jer je 19. marta 1965. umro od raka pluća u Bukureštu, ostavivši tako svom nasljedniku da završi ono što je on započeo.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
