Zahvaljujući stipendiji kneza Mihaila, Svetozar Miletić je mogao da okonča studije. Juna 1851. godine pisao je Jovanu Đorđeviću: "Da sam ja, i Branko, i Ilija Vujić dobili od kneza Mihaila štipendiju od 500 for. sr.godišnje, to neš znati." Miletić je svom dobrotvoru posvetio i doktorsku disertaciju, gdje je u posveti naveo će za najsvetiju dužnost smatrati da se narodu oduži za ono što je knez njemu učinio.
Branko Radičević je zvanično postao pitomac kneza Mihaila u ljeto 1851. godine. Međutim, iz izvora saznajemo da je Branko finansijsku pomoć od kneza dobio i ranije. Naime, sa Bogobojem Atanackovićem u Beču je juna 1850. godine upisao zimski semestar na Medicinskom fakultetu, što nije mogao da učini bez kneževe finansijske pomoći. Knez mu je godišnju stipendiju naredne godine povećao na 800 forinti godišnje. Kako je Mina, Vukova ćerka, kasnije zapisala "za ono doba bješe to toliko, da je Branko mogao krasno živjeti i veselo pjevati kao ptica u vazduhu." Iz blagodarnosti Branko je knezu Mihailu posvetio drugu knjigu svojih pjesama (1851). Radičević ipak nije stigao da završi započete studije. Obolio je od tuberkuloze, preminuo je 1853. godine u Beču, a troškove bolnice i sahrane podmirio je knez Mihailo.
Petar Protić Sokoljanin, pjesnik, je nakon okončanog Liceja, a uz preporuku Vuka Karadžića, postao pitomac kneza Mihaila i studirao prava i državne nauke na univerzitetima u Berlinu i Hajdelbergu. Knez Mihailo mu je materijalno pomogao i da okonča doktorske studije u Hajdelbergu (1854).
Knez je materijalno pomagao brojne mladiće na školovanju u Austriji i njemačkim zemljama. Nažalost, njihov tačan broj je teško utvrditi (neki od primjera su Ilija Vujić iz Iriga, Milorad Petrović iz Mošorina, Antonije Aleksić iz Šajkaša i brojni drugi). Knez Mihailo je od 1845. godine dodjeljivao obično po pet stipendija godišnje za srpske studente u inostranstvu. Stipendiranje studenata nastavio je i tokom svoje druge vladavine, što lično, što putem donacija Ministarstvu prosvjete.
Bogoboj (Timotije) Atanacković, kao jedan od utemeljivača srpske romantičarske novele i pisac romana "Dva idola", jednog od najvažnijih romana srpskog romantizma, takođe je dobijao stipendiju od kneza Mihaila. On je još na studijama u Beču stupio u vezu sa tadašnjom srpskom omladinom koja se okupljala oko Vuka Karadžića. U gostionici "Kod kugle" upoznaje se sa Brankom Radičevićem, Đurom Daničićem i drugim viđenijim Srbima. Knez Mihailo ga je tada pomogao sa jednokratnom uplatom u iznosu od 300 forinti srebra. Nakon revolucionarnih zbivanja 1848. godine i učešća na Majskoj skupštini bio je primoran da se skloni u Francusku, u strahu od odmazde Mađara. Pred polazak na put knez Mihailo mu je darovao 30 dukata za trošak.
Knez je pomagao i Kornelija Stankovića, koji je zbog teške materijalne situacije morao da napusti Beč početkom 1852. godine. U pismima se obraćao mitropolitu Rajevskom u Beču da "poradi kod kneza Mihaila" i da mu se dodijeli jedna od pet kneževih stipendija za srpske studente. U prvoj polovini naredne godine, Stanković je dobio stipendiju od kneza Mihaila. U znak zahvalnosti knezu je posvetio pjesmu sa obradom za klavir "Ustaj, ustaj Srbine", koja je u vrijeme revolucionarnih zbivanja 1848/49. godine prozvana "srpskom Marseljezom". To neće biti jedino djelo koje je posvetio knezu Mihailu, budući da će mu posvetiti i prvu knjigu "Srpskih narodnih pesama" (1859), a njihova plodonosna saradanja nastaviće se narednih godina.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
