Knez Mihailo je često pozivao članove porodice Nenadović na dvorske balove i prijeme. Kada je 1864. godine umrla Jelisaveta (Jelka), ćerka Jevrema Nenadovića, a sestra bivše kneginje Perside, knez je tokom kretanja povorke izašao iz dvora, stao sa strane, skinuo kapu i "gologlav pozdravio pokojnicu." Svojom brigom prema svima, uprkos obavezama, knez je zaista odavao utisak vladara koga su svi voljeli. Tako je ostala zabilježena i njegova dirljiva posjeta bolesnoj Katarini, udovici Alekse Simića, sa kojom je proveo sat vremena u razgovoru, a potom bio i na opelu tokom sahrane.
Džentlmensko držanje knez je možda najviše pokazao u sporu sa kneginjom Julijom. Pismo koje je dokazivalo njeno nevjerstvo nikada nije objelodanio javno niti je želio da to učini, iako na svoju štetu. Srbiju je volio više od svega, te je privatne stvari povezane sa državnim, pokušavao da drži u tajnosti, ma koliko to bilo nemoguće. Svoja osjećanja nije dijlio ni sa kim, a rijetke su bile prilike kada bi se pomalo otvorio svojim prvim saradnicima. Za vrijeme Velikogospojinske skupštine, kada se već govorilo o rastanku kneza i kneginje, predsjednik skupštine na ručku nije bio siguran da li smije da nazdravi i za kneza Mihaila i za kneginju Juliju. O tome je pitao Milana Đ. Milićevića, a ovaj pak Garašanina, koji na kraju odgovori: "More, pa u tom znam ja toliko koliko i ti! Knez Mihailo slabo kom kazuje svoje privatne stvari. Ti ga već poznaješ!"
Knez Mihailo je imao tri velike strasti: duvan, dobre konje i lov. Mnogo je pušio, najviše havanske cigare. Znao je da govori: "Ove cigare volem nego hleb." Poslije jela je pušio po jedan dugački čibuk turskog duvana. Možda je jedino strastveniji pušač od kneza bio Ilija Garašanin. Ostalo je zabilježeno da dok knez nikada nije htio da puši na sjednicama vlade, Garašanina je "svakad u susjednoj sobi očekivao momak sa gotovom cigarom, te bi je on, izlazeći potrebe radi, u tri četiri dima, svu smoždio."
Kneževo jahačko umijeće i ljubav prema konjima razvijali su se još od djetinjstva. I tokom emigracije je volio da jaše rasne konje i učestvuje na trkama u Austriji. O ljubavi prema konjima svjedoči i jedno njegovo pismo ocu, u kome se žalio da mu je stradao "đogat" koga je nabavio iz Moskve i osobito ga volio. Na pretpostavku da će mu knez Miloš odgovoriti da ide i kupi drugog konja isticao je da "nema onakoga ni u Beču a kamoli na drugom mjestu u Austriji." Tokom druge vladavine knez Mihailo je napisao i pravila za konjske trke, koje su se, pod njegovim pokroviteljstvom, od 1863. godine tokom aprila i maja održavale u Beogradu. I na imanju u Smederevu je ogradio dio imanja i pretvorio ga u trkalište – "prilično uređen hipodrom." Za ergelu Ljubičevo, kod Požarevca, naručivao je punokrvne pastuve, najčešće arapske rase, a sama ergela je važila za najčistiju krvnu ergelu arapske rase na Balkanu. U popisima su nakon kneževog ubistva ostala zapisana i imena svih njegovih konja u Beogradu. Jahaći, oni koje je knez koristio, bili su: 1) Bilan; 2) Ekvator; 3) Trubadur; 4) Ašlet; 5) Čaprazli; 6) Panaš; 7) Kalif. Pored njih, ostala su upisana i imena 26 kolskih (zaprežnih) konja, 2 ata, a u kneževoj staji nalazilo se i 11 kobila majki, 10 trogodišnjih ždrebadi, 9 dvogodišnjih, 7 jednogodišnjih i 7 sisajućih.
Knez je, pored toga što je bio strastven jahač, bio i strastan lovac. Još 1839. godine knez Miloš je pisao kako iščekuje sina u bašti "u kojoj sam ga svaku skoro veče iz lova dolazećeg, očekivao."
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
