I tokom perioda emigracije Mihaila vidimo da je često bio u lovu, o čemu je obavještavao oca. Kako se prisjećao Garašanin, u lovu "knez ne ubija, nego kolje puškom kao nožem!" Kneževu strast za lovom vidimo često tokom njegove druge vladavine. Lov je trajao i po nekoliko dana, najčešće u šumama u okolini Grocke, Rušnja, Sremčice, Barajeva, Guncata, Železnika, oko Ripnja ili na Avali. Društvo su knezu pravili brojni ministri, savjetnici, oficiri, ali i predstavnici diplomatskog kora, pa i beogradski muhafiz. Konak i objed za kneza i ostale učesnike priređivao je najčešće Ilija Garašanin, u svojoj kući u Grockoj. Nakon lova, bila su uobičajena večernja druženja, uz svirače. "U vr'u astala sjedio je Knez, a sa obije strane Kneževe gosti iz lova. Sem talijanskog konsula bilo je: Ministara, Savjetnika i druge gospode. Garašanin je sjedio do Kneza. Knez reče: nek pjevaju onu šabačku ´urodila ranka kruška´, to ne znaju. E pa ded šta znaju. Znaju Ašir pašu, bombardanje Beograda. Knez se osmjehnu, i Cigani počeše da sviraju, i zapjevaše ´Ašir paša bombe vuče, varoš tuče.´ Cukić ministar prevođaše konsulu šta pjevaju, i smijaše se. Knez pušaše na dugački čibuk, i kad Cigani podviknuše u pjesmi: ´Ti se mani Mijaila, njega mloga sila brani´, Knez se osmjehnu." Brojne šale i veselje pratili su lovačka druženja. Tako se jednom prilikom knez sa ostalima cio dan šalio na račun italijanskog konzula Skovasa da je pucao na mrtvog zeca.
Knez Mihailo se posebno interesovao za nauku, kulturu, jezik. Kada mu je Milan Đ. Milićević donio primjerak svog prevoda djela Šarla Monteskjea "Razmatranja o uzrocima veličine Rimljana i njihovoga opadanja", knez mu je govorio da je sam počeo da prevodi to djelo još 1847. godine, ali su ga prekinuli revolucionarni događaji i put u Rusiju. Hvalio je Monteskjea kao pisca i mislioca i hrabrio Milićevića da prevodi njegove spise, a da će se on pobrinuti oko troškova. Knez je shvatao teškoće koje ima svaki prevodilac nekog djela na srpski jezik, ističući kako je francuski jezik dosta bogatiji riječima. Kao primjer je navodio francuske riječi émeute, insurrection, révolte, rébellion, révolution, soulèvement i isticao da Srbi imaju samo dva primjera za njih: bunt i buna. U tom kontekstu kneza je posebno zanimao srpski jezik i pojedine jezičke nedoumice. Tako je Vuka Karadžića znao da pita "koje je od ovog dvoga dobro, a koje je pogrešno rečeno: bliznad ili blizanci, ili se, može biti, i jedno i drugo može reći. Ako je ovaj posljednji slučaj, onda mi odgovorite i naučite me koje je od ovoga dvoga običnije." I u običnom razgovoru je znao da postavi neobično pitanje, pa je tako jednom prilikom sa osmjehom upitao Milana Đ. Milićevića kako se "kaže guvno u drugom padežu množine?"
Zanimljiv je i razgovor kneza sa Milanom Đ. Milićevićem o srpskoj istoriji i znamenitim porodicama. Knez se čudio kako kod Francuza istaknute porodice znaju i imaju portrete predaka do 800 godina u prošlost, a kod nas bilo koja čuvenija porodica ne traje duže od 200 godina. Milan Đ. Milićević mu je objašnjavao da je kod Francuza "istoriska pouzdanost bolje obezbijeđena", a kod nas se istorijska svijest slabo njeguje. Navodio mu je primjer kako je knez Miloš svojim imenom i radom ispunio srpsku istoriju, a danas ni on ne može sa sigurnošću da kaže koje se godine oženio. Na to se knez nasmiješio i odgovorio: "More, to ne znam ni ja, koji sam iz toga braka postao!", pitajući dalje Milićevića šta bi on mogao da učini da se "istoriska svijest u nas njeguje bolje." Knez Mihailo je pristao na Milićevićev predlog da finansira prikupljanje, sređivanje i objavljivanje istorijske građe.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
