Dok su Englezi i Njemci onom tačnošću i ozbiljnošću kojom prilaze svojim izučavanjima, pa čak i Francuzi uprkos svojoj ležernosti, opisali ove oblasti, gdje za jednog umjetnika, istoričara, arheologa postoji obilje tema za proučavanje, dotle nijedan Italijan, koliko je bar meni poznato, nije napisao nešto vrijedno o ovim krajevima. Čak ni Dioklecijanova palata u Splitu, koja sa arheološke tačke gledišta predstvlja jedno od najzanimljivijih postojećih nalazišta, i kao takva se mjeri sa iskopinama u Rimu, upravo zbog toga što može da doprinese boljem izučavanju antičkog doba – čak ni njene iskopine, koje još jednom svjedoče o veličini i moći latinske genijalnosti, nije prikazao neki Italijan već jedan Englez!

Brak princa od Napulja i jedne srpske princeze, koji je sa radošću pozdravljen u Istri, a naročito u Dalmaciji, jer se tamo Italijani i Srbi skupa očajnički bore protiv nadiranja Hrvata kojima vlada u Beču pruža svaku podršku, dočekan je svečano i kao nada da će on imati kao neposrednu posljedicu mnogo veće približavanje Italijana iz Austrougarske carevine i Italijana u Kraljevini Italiji.

U Zadru, kao i u Splitu se nadaju da će karavani Italijana, koji su na svom putu ka Cetinju zastali koji sat u ovim gradovima, podstaknuti druge da slijede njihov primjer, jer su kasnije pričali u svojoj domovini sa kakvom očitom naklonošću i simpatijama su bili dočekani. Nadaju se još i da se u Italiji neće savim zaboraviti (a da sve to pritom ne bude upotrijebljeno u svrhu neke politike) da na drugoj obali Jadrana postoje ljudi koji govore isti jezik, iste su kulture i isto tako brižno prate sve ono što se dešava na Apeninskom poluostrvu.

I ovdje ću prekinuti ovu melanholičnu digresiju, koja bi mogla da podstakne mnoga druga opažanja, ne baš tako vesela za nas. Prekidam digresiju da bih se vratio na svoje putovanje u nepoznato. Dobro je što sam u Rijeci znalački potrefio satnicu jer je upravo nekoliko sata nakon mog dolaska polazio jedan od malih parabroda koji služe za brzo putovanje od Rijeke do Kotora.

Proizilazi da je ovo putovanje najkraće i najjeftinije kad se pođe iz Rima i Ankone, pa čak i da se presjedne negdje. Međutim, za one sa sjevera Italije koji su se zaputili u Crnu Goru, mnogo je pogodnije da se ukracaju u Trstu ili Veneciji na jedan od onih sjajnih parabroda austrijskog "Lojda" koji stižu u Kotor za 32 sata zadržavajući se samo u dva ili tri pristaništa. Ja sam se ukrcao u Rijeci na mali parabrod u vlasništvu "Mađarsko-hrvatske kompanije" koja je u trgovačkoj i političkoj konkurenciji sa "Lojdom". [...]

Jedno od najudaljenijih dalmatinskih ostrva koje je upravo zbog toga poput nekog isturenog stražara u Jadranu, nosi zlokobno ime po nas: radi se, naime, o ostrvu Visu. Ovo ostrvo, koje je jedno od najljepših i najplodnijih u Dalamciji, gdje bogati pašnjaci daju slasne sireve, gdje rastu palme i masline kao na našoj pitomoj ligurskoj rivijeri, i gdje bujna vinova loza daje u izobilju vino koje su veoma cijenili ljudi u starom vijeku upravo o takvo ostrvo se 1866. skrhala sreća Italije! A bili su to mornari austrijske flote, najvećim dijelom porijeklom iz Istre i Dalmacije koji su govorili našim milim jezikom.

U sjenci jedne omalene crkve na ovom ostrvu počivaju u miru na malom groblju austrijski mornari, dok su na hladnom morskom dnu svoje grobove našli heroji sa broda "Palestro" sa svojim odvažnim komandantom Kapelinijem i ostalim junacima koji su svoje živote položili u ovoj pomorskoj bici. Ono malo mrtvih Italijana koje je izvučeno iz vode bilo je sahranjeno u mjestu Porto Kjave, na zapadnoj obali ostrva, na strani koja gleda prema Italiji. U toj bici se skrhala sreća Italije i ona je za samo nekoliko minuta izgubila nadzor nad Jadranom nad kojim je bdila duže vremena.

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)

Viko Mantegeca: U Crnoj Gori – Bilješke i utisci (2): Teško do informacije o putovanju