Doc. dr Draženko Đurović
Politbiro CK KPJ je već 4. jula 1941. u Beogradu donio odluku o pokretanju oružanog ustanka protiv okupatora. Određeni su delegati koji će u sve krajeve Jugoslavije nadležnim partijskim rukovodstvima prenijeti direktivu i obezbijediti da se ona sprovede u djelo. Sa tim zadatkom u Bosnu i Hercegovinu je došao Svetozar Vukmanović Tempo i na Sjednici PK KPJ za BiH, 13. jula 1941. u Sarajevu, saopštio naređenje partijske centrale o podizanju ustanka. Zatraženo je da se odmah pređe na izvođenje oružanih akcija, ali da se ciljevi borbe postave na "najširu osnovu" kako bi bili prihvatljivi za sve ljude, bez obzira na nacionalnu, vjersku i političku pripadnost. Procjena Partije je bila da su uslovi za ustanak najpovoljniji u krajevima naseljenim srpskim stanovništvom, ali da se u borbu što skorije u većem broju moraju uključiti i ostali narodi Bosne i Hercegovine. Time je od samog početka oružanih aktivnosti naglašena internacionalistička priroda partizanskog pokreta, te podvučeno da ustanak ne smije dobiti karakter borbe isključivo Srba, već da mora biti otpor svih porobljenih naroda Jugoslavije.
Osim postojanja NOP-a vođenog od strane KPJ, grupa oficira Kraljevine Jugoslavije je sredinom maja 1941. stvorila jezgro građanskog otpora, monarhističke i antiosovinske snage, poznato kao Jugoslovenska vojska u otadžbini, Ravnogorski pokret, ili četnički pokret. Riješeni da ne prihvate kapitulaciju zemlje, njegovi pripadnici okupljeni oko pukovnika Dragoljuba Mihailovića odlučili su da u zapadnoj Srbiji nastave borbu. Radilo se o nacionalnom i izrazito vojnom pokretu koji, naročito u početku, nije imao mnogo "sluha" za stranačke prvake i njihove međusobne političke nesporazume i trvenja. Njim je dominirao stav da su Jugoslaviju izdale njene političke vođe, ali da to nije ugasilo borbeni duh srpskog naroda sposobnog da, uporedo sa otporom neprijatelju, sprovede svoju duhovnu i materijalnu obnovu. Ravnogorski pokret je tek avgusta 1941. dobio svoje političko tijelo, kada je formiran Centralni nacionalni komitet, ali se vodilo računa da on ne dobije obrise partijsko-političkog karaktera, no da ostane prvenstveno nacionalni. Sve do 1943. ovo tijelo nije radilo u punom sastavu, a njegovu funkciju je obavljao Izvršni odbor sastavljen od političara i intelektualaca bliskih idejama Srpskog kulturnog kluba, poput Dragiše Vasića, Mladena Žujovića i Stevana Moljevića. […]
Od samog početka ustanka u Bosni i Hercegovini su se odvijala dva suprotstavljena procesa. S jedne strane svakodnevno je bujala srpska ustanička aktivnost za spašavanje golih života i oslobođenje otadžbine, a s druge, skoro identično kao u Srbiji i Crnoj Gori, istim tempom su tekle podjele koje su cijepale snagu otpora okupatoru i nacionalno biće naroda. Akteri su bili isti, komunisti i monarhisti. U početku je postojala partizansko-četnička saradnja, čak razlike između dvije vojske u pojedinim krajevima nisu bile pretjerano ni uočljive. Sačinjavali su ih mahom srpski seljaci, a komandni kadar je poticao iz istih ili sličnih socijalnih grupa.
Srpske borbene i slobodarske tradicije pokazale su se već početkom juna 1941. u istočnoj Hercegovini, tačnije u Gacku i Nevesinju, gdje su nedugo nakon potpisivanja Rimskog ugovora vlast preuzele lokalne ustaše, među kojim je bio značajan broj muslimana. U organizaciji ustanka u "gornjoj Hercegovini", u istoriografiji poznatog kao ''Junski ustanak'', nije učestvovala nijedna politička partija, a njegov istorijski značaj je utoliko veći zbog činjenice da je predstavljao prvi pokret otpora u okupiranoj Evropi. Spontani otpor srpskih seljaka u cilju samoodbrane od ustaškog plana zatiranja prerastao je do kraja mjeseca u opšti narodni ustanak i dobio karakter organizovane oslobodilačke borbe protiv okupatora i ustaša.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
