Doc. dr Draženko Đurović
Slikovit prikaz motiva srpskog naroda da se bori, ali i tadašnjih političkih prilika koje su ostavile dubok trag u odnosima između naroda u Bosni i Hercegovini, je odgovor grupe ustanika dat obavještajcu italijanskih okupacionih snaga, zaduženom od svoje komande da se bliže informiše o ustanku. Na pitanje zašto su se latili oružja, dobio je sljedeći odgovor: "Moramo da se borimo jer nas Turci [muslimani] i Hrvati ubijaju i bacaju u jame."
Junski ustanak je, međutim, bio samo kratka epizoda rata u Bosni i Hercegovini u kojoj do izražaja nisu došle političko-ideološke razlike i konotacije. On je već tokom jula dobio oprečan karakter. U Bosanskoj Krajini je napad na neprijateljski garnizon i oslobođenje Drvara 27. jula 1941. organizovano i vođeno pod rukovodstvom KPJ, dok je u Podgrmeču ustanak više imao četnički karakter. Oružana borba je i u istočnoj Bosni od početka imala dva suprotna pravca – partizanski i četnički. Pripremama za ustanak rukovodio je PK KPJ za BiH iz Sarajeva, ali je ideološke i političke antagonizme u početku sputavala borba protiv istog neprijatelja. Razvilo se više ustaničkih žarišta koja su se oslanjala na šira područja planina Romanija, Ozren i Majevica, gdje su formirane prve partizanske jedinice pod vođstvom štabova Sarajevske i Tuzlanske oblasti. Vojne akcije su počele posljednjih dana jula i početkom avgusta 1941. napadima na žandarmerijske stanice, da bi se brzo proširile i rezultirale zauzimanjem naseljenih mjesta i gradova kao što su Sokolac, Rogatica i Vlasenica. U tim borbama bilo je zajedničkog djelovanja i saradnje između partizana i četnika, ali su ubrzo otpočele ideološke konfrontacije i borba za uticaj među ustanicima i narodom u cjelini.
O raspadanju ustaničkih odreda i partizansko-četničkoj diferencijaciji u istočnoj Bosni krajem 1941. i početkom 1942, istraživao je istoričar Rasim Hurem. U svojoj doktorskoj disertaciji, objavljenoj 1972. godine, Hurem nudi objašnjenja šta je do toga dovelo i konstatuje da su ustanici, inače u ukupnom broju dominantno srpske nacionalnosti, više "naginjali" četnicima, zbog čega je NOP u ovom kraju Bosne "zapao u krizu". Takođe, Svetozar Vukmanović Tempo je u svojim memoarima ostavio živopisno svjedočanstvo o tim zbivanjima: "U bosanskim partizanskim odredima nastalo je masovno previranje usljed četničke propagande i prelaženja na stranu četnika. Prelazile su čitave čete i bataljoni (...). Svakodnevno se događa da jedinice napuste front i krenu na muslimanska sela izjednačujući se tako sa četničkim odredima.'"
Međutim, KPJ je brzo uspjela zaustaviti produbljivanje krize u koju je u procesu partizansko-četničke podjele zapao NOP. Ključni faktor koji je doprinio konsolidovanju i jačanju NOP-a bio je prelazak Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije u Bosnu, poslije velike njemačke ofanzive na slobodnu teritoriju u zapadnoj Srbiji, krajem 1941. godine.
Ubrzo nakon dolaska Vrhovnog štaba definitivno je ozvaničen kraj partizansko-četničke saradnje i zajedničke ustaničke borbe dva pokreta. Naime, u Ivančićima kod Sarajeva je 7. i 8. januara 1942. održano partijsko savjetovanje na kojem je zaključeno da NOP-u predstoji odlučna borba protiv četnika, koji su obilježeni kao "velikosrpski čvor u Bosni" i glavni neprijatelj. Do izražaja su došli politički stavovi Partije o prelasku na ''drugu etapu revolucije'' u kojoj je obračun sa monarhistima – četnicima tretiran kao "klasna borba proleterijata protiv buržoazije".
Jedan od ključnih elemenata za razumijevanje političkih prilika u Bosni i Hercegovini poslije 1945. godine svakako je odnos partizanskog i četničkog pokreta prema stanovništvu islamske vjere. […]
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
