Potpukovnik Kosta Bučević bijaše pristalica najstrože discipline i reda, pobornik velike strogosti i najskrupuloznijeg vršenja službe. Polazeći sa četom na stražu, ma gdje to bilo u gradu, u varoši ili u utvrđenjima, svi mi mlađi oficiri molili smo Boga da ne naiđe Bučević, jer kod toga Srbina nije se moglo proći bez primjedbe. Ako se kome po nesreći dogodi da on naiđe, zna se već šta ga čeka. Mojom srećom za to vrijeme nigdje se ne sukobih s njim.
U to vrijeme u Nišu bijaše prava blagodet. Pošto se otrebismo od silnih vašiju i malo dotjerasmo odijela i obuću, mi mlađi oficiri počesmo uveče izlaziti u varoš. U svim kafanicama ječale su violine ili udarao goč da ti uši zagluhnu. Nekakvi čočeci u svilenim šalvarama uz lupnjavu goča ili uz pisak zurli po svima kafanicama izvodili su razna čingijanja nama dotle nepoznata. U Nišu, dakle, vladaše neobično veselje uz prisustvo, naročito mlađih, dobroćudnih Nišlija – pjesma na sve strane, a i kako da ne bude kada se vino prodavaše oka za groš, sa raznim mezetlucima, tatlijama i drugim đakonijama. Bijaše svega u izobilju i tako jevtino da su potporučnici mogli potpuno da izigravaju gospodu – kavaljere. Kad se ču da je i Vranje u našim rukama, onda, činilo mi se, sve polude po Nišu od silnog veselja i noćnih terevenki.
Čim bi nastupila ićindija, kao po komandi zalupaju po Nišu ćepenci, zatvaraju dućane i dućančiće "kako bi si stariji išli domu", a mlađe dućandžije u društvo oficira i vojnika radi opšte radosti i veselja. U ulici koja vodi sa pijace ka nekadašnjoj gostionici "Beregiji", s desne strane nalazila se mala, čista kafanica, koju držaše neki Gorča, Nišlija mlađih godina. Sa svojim drugovima bio sam poslije večere stalni gost dobroga Gorče. Jedne večeri prilično se razveselismo. S nama bijaše i naš drug pješadijski potporučnik Đorđe S. Đuričić Đoka. Raziđosmo se oko pola noći.
Sjutradan pred veče saznadosmo da našeg prijatelja Đuričića nigdje nema. Poslije dužeg traganja rekoše nam da je on sa dva konja svog ujaka (ili teče) pukovnika Nikolića otputovao preko Pirota u Sofiju i tamo stupio u rusku vojsku, da bi na taj način otišao u Rusiju. Po svršetku rata Đoka je stupio na univerzitet i s odličnim uspjehom svršio pravni fakultet u Rusiji. To bijaše oficir neobičnog talenta. Kad je stupio u Akademiju, već je govorio njemački i francuski.
Kada smo mi, njegovi drugovi, bili proizvedeni tek za potpukovnike, naš Đuričić javio nam se iz Rusije kao đeneral. Docnije mi je pisao iz jedne varoši sa Amura i molio me da mu pošaljem sjemena od bosiljka da tamo posije. U istom pismu izjavio je želju da mu, kad bude umro, kosti budu prenesene i sahranjene u Valjevu kraj šumnog Graca, gdje je svoju najljepšu mladost proveo.
Po padu Valjeva, Kuršumlije i Pirota naše operacije tekle su dosta povoljno tako da su naši dobrovoljci, koji su se nalazili ispred fronta korpusa Jovana Belimarkovića bili doprli do Gračanice na Kosovu i tamo se pričestili. Oni su održavali vezu s trupama koje su se preko Prepolca spuštale u malo Kosovo. Pošto smo preko Pirota uspostavili i vezu s Rusima koji se približavahu Sofiji, poslije pada iste, naše operacije i na tom frontu usmjeriše se ka Trnu i Brezniku. Svuda nam dobro iđaše sve dok Rusi konačno ne pređoše Balkan i ne dođoše pred Carigrad. Tu, kod San-Stefana, zastadoše, pod prijetnjom "civilizovane" Evrope, čiji sebični interesi ne dozvoliše Rusima da zauzmu Carigrad i protjeraju Turke u Aziju – onamo otkuda su i došli da bi sve do posljednjih godina činili tolike silne pakosti hrišćanskim narodima Evrope!
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
