Predsjednik Ford je poslije razgovora sa Minićem i Bijedićem, zasadio i drvo u Parku mira koji je bio odmah pored zgrade SIV-a, na Novom Beogradu. "Politika" prenosi da su Ford, Kisindžer i ostali iz američke delegacije stigli u Park, ali da u tom trenutku nije bilo nikog od brojnih američkih novinara koji su pratili posjetu. Naime, autobus sa novinarima morao je da sačeka prolazak kolone predsjednika Forda, pa tek onda da dođe do mjesta dešavanja. Ipak, Ford i Kisindžer su sačekali njihov dolazak, i tek potom je američki predsjednik zasadio "12 godina staru srebrnu američku jelu".
Od 9.50 uslijedili su novi razgovori predsjednika Forda i Tita. Razgovori su organizovani u zgradi SIV-a i u njima su učestvovali svi članovi obiju delegacija. Tito je započeo razgovor pitanjem predsjedniku Fordu koje je drvo zasadio. Na šta mu je ovaj ukratko opisao svoje protokolarne aktivnosti tog jutra. Kisindžer inače ističe: "Ford se osjećao sigurnijim u odnosu na Niksona, i nije imao potrebu da šarmira strane lidere ili da glumi simpatije koje nije osjećao." Srdačnost u ovom dijelu razgovora tako nije bila nametnuta već proistekla iz pozitivnog toka posjete.
Tokom druge runde razgovora, ključna tema bila je kriza na Bliskom istoku. Koliko se ta tema prožimala i preplitala sa gotovo svim važnijim zbivanjima u međunarodnim odnosima, moglo se vidjeti i iz tema na radnom doručku gdje je Kisindžer, između ostalog, rekao "da se njegov put u arapske zemlje može uzeti kao znak da će do nekog rješenja doći. On taj put neće preduzimati ako šanse za postizanje rješenja ne budu 90 odsto." To je sa jugoslovenske strane posebno pribilježeno.
Međutim, čim je razgovor dva predsjednika počeo, došlo je do pomalo dramatičnog obrta, zbog informacije koju je upravo u tom momentu primio Kisindžer, a potom i saopštio prisutnima. Radilo se o napadu na američki konzulat u Kuala Lumpuru, glavnom gradu Malezije, od strane japanske terorističke organizacije "Crvena armija", koju je Kisindžer povezivao sa palestinskim organizacijama ("ti Japanci su isti oni koji su odgovorni za ubistva u Tel Avivu"). Skrećući pažnju na ovu "šokantnu situaciju", predsjednik Ford je ukazao na evidentni uticaj međunarodnog terorizma na Bliskoistočnu krizu.
Poslije kratke izmjene kursa razgovora zbog napada u Maleziji, predsjednici se vraćaju na razgovor u kome Kisindžer ima značajnu ulogu. Naime, predsjednik Ford duhovito primjećuje da državni sekretar Kisindžer "provodi više vremena na Bliskom istoku nego u zemlji, ali u svakom slučaju provodi više vremena na tom problemu nego drugima, mislim da je pozvaniji da o tome još nešto kaže". Zbog toga Kisindžer uzima riječ.
Time je, već na samom početku razgovora, Ford donekle pojasnio i pokušao da protumači logiku američke strategije rješavanja Bliskoistočne krize "korak po korak".(Ta strategija, koja je davala ton Kisindžerovoj posredničkoj misiji na Bliskom istoku tokom prve polovine 1975. godine, kao što je već napomenuto, doživjela je potpuni neuspjeh i postala je predmet ozbiljnog preispitivanja u američkom Kongresu i Stejt departmentu.)
Ukoliko se u skoroj budućnosti ne otkloni zastoj u pregovorima oko rješavanja krize na Bliskom istoku – po mišljenju Forda i Kisindžera – neizbježno će doći do novog i još krvavijeg rata na tom prostoru, koji se lako može proširiti i na direktan sukob između Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza. Zbog toga je američka strana smatrala predstojeće Kisindžerove pregovore na Bliskom istoku značajnim.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
