Da bi pridobio naklonost Austro-Ugarske za srpske zahtjeve, knez Milan je uputio lično pismo grofu Andrašiju, u kome je naglašavao nov austrofilski pravac u svojoj spoljnoj politici. Andraši je obećao podršku, ali pod uslovom da se Srbija odrekne proširenja prema Kosovu i Novopazarskom sandžaku; da izgradi željezničku prugu od Beograda do Niša sa ograncima do Vranja i do Pirota; ustupi Austro-Ugarskoj regulaciju Đerdapa i da sklopi s Austro-Ugarskom trgovinski ugovor s klauzulom najvećeg povlašćenja bez uzajamnosti. (Ovaj ugovor trebalo je da bude potpisan prije nego što Kongres riješi pitanje novih granica Srbije.) Prihvatajući uglavnom sve ove uslove, Srbija je skupo platila sumnjivu naklonost Austro-Ugarske na Berlinskom kongresu, na kojem je skrojena nova politička karta Balkana, bitno različita od sanstefanske. "Velika Bugarska" je rasparčana: njen sjeverni dio proglašen je kao vazalna Kneževina Bugarska, a južni kao autonomna pokrajina Istočna Rumelija. Makedonija je vraćena Turskoj. Austro-Ugarskoj je dato pravo da okupira Bosnu i Hercegovinu i formira svoje garnizone u Novopazarskom sandžaku. Rusiji je vraćena Besarabija, a Engleska je zaposjela Kipar. Grčka je dobila Tesaliju, a Rumunija sjevernu Dobrudžu. Srbija je dobila nezavisnost i niški, vranjski, pirotski i toplički okrug. Crna Gora je takođe dobila nezavisnost i teritorijalno proširenje s gradovima Podgoricom, Nikšićem i Barom.
Odlukama Berlinskog kongresa Austro-Ugarska je zakoračila na Balkan. Ona će od tada sve do svoje propasti nastojati da potčini Srbiju, Crnu Goru, kao i druge balkanske zemlje.
U nastavku svojih ''Uspomena'', vojvoda Mišić opisuje odnos srpskih vojnika prema turskim zarobljenicima: ''U toku prvih dana primirja 1. bataljon Valjevske brigade dobi naređenje da sprovede od Niša do Smedereva, Kladova i Beograda oko 2.000 Turaka – ratnih zarobljenika.
Pošto sačinismo spisak svih zarobljenika, krenusmo carigradskim putem preko Aleksinca, Ražnja, Paraćina, Ćuprije i Jagodine za Smederevo, odakle se jedan dio odvojio i uputio u Kladovo, a drugi produžio za Beograd.
Među zarobljenim oficirima, kojih bijaše oko 30, nalazio se i jedan potpukovnik, komandant bataljona sa svojim trubačem. Zarobljenici su bili podijeljeni u čete i vodove kojima su na maršu komandovali njihovi oficiri. Naš bataljon je maršovao sa dvije čete naprijed i dvije pozadi; svaka četa je isturala u stranu po jednu desetinu. Na prenoćištima zarobljenici su dobijali kuvano jelo, isto kao i naši vojnici. Njihovi oficiri i podoficiri održavali su na maršu surovu disciplinu. Svaki od njih nosio je po jednu jaku tojagu i, ako je koji jadnik zastao da se na potoku napije vode, dobijao je preko leđa nekoliko snažnih udaraca. Ali se, ama baš ni jedan jedini od njih i ne okrenu da vidi ko ga bije, već svaki odmah ustaje i trčećim korakom ulazi u stroj, bez ikakvog gunđanja.
Od svih zarobljenika na cijelom maršu najbolje je prošao njihov trubač. Čim stignemo gdje u mehanu ili varoš na prenoćište, on se odmah uputi u kuhinju i tamo napravi poznanstvo s kuvaricom. Poslije kratkog vremena on bi sjedio i obedovao za istim stolom s kuvaricom ili kuvarom.
Prolazeći danju kroz Jagodinu, masa svijeta bijaše izletjela na ulicu da vidi Turke zarobljenike. Jedan postariji čovjek i nekoliko žena izdvojili su se od ostalih i potrčali stroju da izliju svoj gnjev protiv zarobljenika, jer su u borbama bili izgubili nekoga od svoje rodbine. U tom trenutku nekoliko naših vojnika odgurnuše ove napadače sa uzvikom: – Nije vas sramota da gurate i napadate zarobljene vojnike, a gdje ste bili te da s puškom u ruci jurišate na njih kad su bili slobodni?
Dio zarobljenika koji bijahu određeni za Beograd sprovodila je moja četa. Zarobljenike smo smjestili po kasarnama Donjega Grada.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
