Mladen Leskovac je sa radošću dočekao oslobođenje, kraj rata 1918. godine i vijest da je krajem novembra 1918. Petar Konjović (potonji ugledni kompozitor) proglasio da su Banat, Bačka i Baranja oslobođeni i da je Velika narodna skupština formirala novu vlast, a Jaša Tomić je pročitao rezoluciju na ovom istorijskom skupu: "Sretno vam oslobođenje..." Leskovac je bio svjedok rasula Austrougarske monarhije; vojnici propale monarhije skidali su uniforme, oficiri epolete i zvjezdice; na željezničkoj stanici u Novom Sadu zurili su ostaci vojnika čekajući voz za Budimpeštu sa zavežljajima opljačkane robe (rublje, posteljina, ćebad, životne namirnice...).

Upoznaće 1920. godine i dva ugledna pjesnika – Nenada Mitrova i Miletu Jakšića. U osamnaestoj godini prvi put čita, sa ushićenjem, sa divljenjem pjesmu Laze Kostića "Santa Maria della Salute" – od tada će sa strašću sakupljati sve što je Laza napisao ili je o Lazi napisano: arhivalije, pisma, fotografije, novinske tekstove...

Kao maturant somborske Gimnazije, 1923. godine postaje mason. U to vrijeme to je bilo, što bi se danas reklo – u modi. A u junu će maturirati u srpskohrvatskom odjeljenju somborske Gimnazije, jer postojalo je i odjeljenje mađarsko.

Kao maturant, Mladen u junu 1923. godine objavljuje prvi tekst u zagrebačkom časopisu "Mlada Jugoslavija" – štampa prikaz knjige pripovjedaka Isidore Sekulić "Iz prošlosti" (1919). On hvali spisateljicu na glasu koja ima dara da osjeti u svome pripovijedanju dušu Vojvođana; kako kaže – "Čovjeka, brata, kao što je bački lebac, veselog kao vino, plemenitog i širokogrudog kao što je široka, plemenita i lijepa Vojvodina". Taj prikaz napisao je u januaru, u Somboru, i tako je ušao u srpsku književnost.

Upisaće Filozofski fakultet u Beogradu, gdje će sa oduševljenjem slušati predavanja naročito braće Bogdana i Pavla Popovića. Pogotovo ovog posljednjeg, koji će ga uputiti na istraživanje prošlosti srpske književnosti – ta tamna mjesta 18. i 19. vijeka. Osvojio ga je i Prust – nabavio je tada, kao student, kod čuvenog knjižara S. B. Cvijanovića Galimarovo izdanje djela Marsela Prusta u šesnaest knjiga, pa četiri knjige Anatola Fransa, onda latinske pjesnike Vergilija, Horacija, Tibula, Juvenala, Propercija... Zavoljeće ove latinske pjesnike za cio život, jer je latinski rano naučio, kao i francuski, a od ruskih pisaca njegova slabost bio je Čehov.

Leskovac veoma mnogo čita, "guta" knjige, ali i sam piše pjesme. Prve stihove kao student objaviće 1925. godine u "Ljetopisu" Matice srpske – tri pjesme "Jesenje čudo", "Dar" i "Osmijeh". Na studijama je upoznao dosta mladih literata, među kojima će neki od njih, kao što je Desanka Maksimović, steći lijepo ime u srpskoj književnosti. Mnogima od njih, pa i njemu "Ljetopis" Matice srpske otvorio je vrata i postaće njegovi saradnici. A 1926. godine, u proljeće, upoznaće i Ivu Andrića, tada već pisca koji "mnogo obećava"; i kao mlad diplomata, pjesnik i pripovjedač. Pošto je Leskovac uspostavio saradnju sa "Ljetopisom", posebno sa urednikom Markom Maletinom, u Beogradu je obezbjeđivao saradnju poznatih pisaca, pa i Andrića.

Krajem studija, 1928. godine, Leskovac upoznaje, lično, i Miloša Crnjanskog. Stanovao je kao student u Studeničkoj broj 77, na maloj mansardi, u kući pukovnika Todorovića, "onog istog koji je, kao ađutant kralja Petra II, naslikan na onoj poznatoj fotografiji kada, sjedeći na topovskoj kari koju vuku volovi, prelazi Albaniju, a po kojoj je Rostan napisao onu svoju poznatu pjesmu". Nedaleko od te kuće nalazila se Četvrta muška gimnazija i Leskovac je često imao priliku da srijeće profesore, ali i ugledne pisce kao što su Momčilo Nastasijević, Dušan Matić i Miloš Crnjanski. Ali, on Crnjanskog upoznaje u kafani "Moskva", stjecištu pisaca svakojake fele. "Dabogme", kaže Leskovac, "više sam ja znao za njega no on za mene".

PRIREDIO:

MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)