Knjigu "U Crnoj Gori – bilješke i utisci", čiji je autor Viko Mantegeca, a koju je 2008. godine objavila ugledna izdavačka kuća CID iz Podgorice, u sklopu svoje poznate biblioteke "Svjedočanstva'' – već smo jednom koristili na ovom mjestu. Viko Mantegeca (1856-1934) je bio italijanski novinar i pisac, a u Crnoj Gori je boravio 1896. uoči vjenčanja nasljednika italijanskog prestola Vitorija Emanuela i princeze Jelene Petrović, kćerke knjaza Nikole, pa je to bila idealna prilika da se i neposredno upozna sa našom zemljom, njenim ljudima i tadašnjim prilikama. Tako su nastale njegove bilješke i utisci koje će objaviti u Firenci.
Knjigu "U Crnoj Gori – bilješke i utisci", s italijanskog je prevela Vesna Andrejević, a redakturu prevoda uradio je Drago Ćupić. Uz ljubazno odobrenje direktora CID-a, gospodina Ratka Bojanovića, ovog puta, u našem feljtonu, iz ove dosta obimne knjige, prenijećemo dio poglavlja "Dinastija Petrović".
***
Čežnja jedne mletačke plemkinje doprinijela je da se okonča vladavina dinastije Crnojevića, koja je, naslijedivši na prestolu dinastiju Balšića, vladala Crnom Gorom od 1427. do 1490. godine.
Nevjesta Đurađa V Crnojevića naviknuta na raskoš, udoban i prefinjen život u Veneciji, teško je mogla da se pomiri sa sudbinom da kao još uvijek mlada i lijepa bude sahranjena među vrletima Katunske nahije, tj. u prestonici muževljeve države, koja je, inače, tada brojala nekih tridesetak kuća.
Đurađ je takođe bio zaljubljenik Venecije u kojoj je proveo svoju prvu mladost i gdje je od Mletačke republike dobio plemićku titulu. Stoga je sazvao veliku Skupštinu na kojoj su prisustvovali plemenski čelnici, kao i predstavnici naroda. Pošto im je saopštio svoju neopozivu odluku, predao je u ruke Skupštine obilježja vladarske moći, tj. oružje svojih slavnih predaka Stefana Crnojevića i Ivana Crnojevića, osnivača Cetinja, čiju vladavinu su istoričari proglasili herojskim periodom Crne Gore. Naime, o njegovim slavnim podvizima još uvijek pjevaju narodne epske pjesme. Prije nego što je napustio svoju prestonicu, predao je vlast arhiepiskopu Vavili, koga je time proglasio nasljednikom svih njegovih, tj. vladarskih prava.
Na taj način je poslednji Crnojević htio da izbjegne opasnost od bratoubilačakog rata među plemenskim starješinama koji bi svakako željeli da ga naslijede na mjestu vladara da on nije predao upravljanje državom u ruke jednog tako velikog vjerskog autoriteta koji je, pritom, bio poštovan od svih. Tako se u Crnoj Gori začela teokratija, a time je i započela vladavina i smjena mnogobrojnih vladika-ratnika koji su vladali crnogorskom državom više od tri stoljeća, tj. sve od naimenovanja vladike Danila, osnivača vladajuće dinastije Petrović, do knjaza Danila i poslije njega – knjaza i kralja Nikole.
Pod vlašću vladike Danila I odigrala se ona strašna istraga poturica koja je, vjerovatno i prizvala pažnju ruskog cara Petra Velikog na ovu malenu, ali ratobornu državu. Crna Gora je, naime, mogla biti od velike pomoći Rusiji u njenim ratovima protiv Turske. Venecija je, pak, bila saveznik u koga je Crna Gora mogla malo da se pouzda. Uostalom, njen sjaj je u to vrijeme već počeo da blijedi, a time je započelo i njeno propadanje. Vladika Danilo je takođe usmjerio svoju pažnju na Ru-siju i upravo od tada datira to veliko prijateljstvo, kome su Crnogorci uvijek po pravilu ostajali vjerni, čak i onda kada je ruski car potpisao mirovni sporazum sa Ahmetom III a da nije ni pomenuo Crnu Goru koja je Rusiji pružila efikasnu pomoć.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
