Uz diskusiju prof. D. Tanaskovića
Svi takvi osvrti su, međutim, obično bili trenutno primani k znanju, ali praktično nisu sa primjerenom ozbiljnošću tretirani od uticajnih javnih djelatnika i ustanova, naših prosvjetnih vlasti, političara... te i šire javnosti. Jednostavno, dato pitanje u njegovim bitnim aspektima kao da biva sistematski zanemarivano, prepuštano jednom raznim uticajima nošenom i u osnovi stihijskom odvijanju u društvenoj stvarnosti. Što se obično opravdava sekularnim karakterom državnog uređenja. Da li je sad jedno takvo, samo parcijalno uređeno i osviješćeno stanje odnosa prema hrišćanskom nasleđu i opstajanju pravoslavlja u modernoj Srbiji dobro, odgovarajuće duhovno-kulturnim potrebama našeg vremena? Posebno imajući u vidu izazove savremenih civilizacijskih trendova, među koje nažalost spada i sve primjetnije nastojanje da se pravoslavlje potisne, marginalizuje – kako na nacionalnoj, tako i na internacionalnoj sceni. Ili bi tim pitanjima valjalo prići na jedan sistematičniji i promišljeniji način? Tanaskovićev pristup tim pitanjima ostaje kao i kod i niza drugih autora, nažalost, apstraktan, pri čemu se uvijek jadikuje da neko udara na srpsko pravoslavlje iznutra (kao i spolja), ali se ta vrsta subjekata po pravilu rijetko identifikuje, i ne razmatraju se oblici njihovog djelovanja. A još i manje mogući legitimni odgovori na takve izazove.
Kada se, pak, radi i o samom odnosu srpskog naroda prema vjeri, Tanasković utvrđuje, da su Srbi "narod, koji i kada nije toga svjestan, ima dubinsku potrebu da vjeruje"..., što "ne važi samo za one Srbe koji se izjašnjavaju i osjećaju vjernicima, već i ateiste, pa i sekularne antiteiste, koji se identiteski samoodređuju negacijski, kroz odbacivanje religije i animozitet prema SPC". Te najzad zaključuje: "Bez njenog (misli se na SPC) postojanja izgubili bi oslonac svoga, tipološki religioznog, vjerovanja u vlastiti ateizam". U ovim logički neobazrivim formulacijama, Tanasković nažalost pretjeruje i dovodi svoja razmatranja u stanje svojevrsne konfuznosti. Tako najprije, nije antropološki realno, izdvajati Srbe kao onaj narod, koji ekskluzivno "ima dubinsku potrebu da vjeruje". Takva potreba je prisutna i kod niza drugih naroda, tj. velikih djelova njihovog populacionog sastava. Upravo stoga je poznata moderna francuska filozofkinja bugarskog porijekla Julija Kristeva napisala čitavu knjigu o samoj neodoljivoj potrebi da se vjeruje. Čudno je povrh toga Tanaskovićevo insistiranje da to navodno važi ujedno i za ateiste i antiteiste, koji sebe identiteski definišu "kroz odbacivanje religije" – pa u tom slijedu i kroz animoznost prema SPC, bez čijeg bi postojanja navodno izgubili oslonac svog "vjerovanja u vlastiti ateizam". Plasiranjem ovakvih gledišta se miješaju inače bitno različiti pojmovi svetovnog "vjerovanja u bilo šta" sa jedne, i autentično religioznog "vjerovanja u Boga". Pri čemu je potpuno pogrešno mišljenje da je "verovanje u vlastiti ateizam" navodno "tipološki religiozno". Nasuprot tome, "odbacivanje religije" samo po sebi ne predstavlja nikakav religiozni čin. Već naprotiv akt jedne svetonazorne demarkacije, kojim se potvrđuje vlastiti izbor pogleda na svijet, koji nije motivisan religioznim razlozima (kao u slučaju razgraničenja jedne konfesije u odnosu na drugu). Nego u scijentističkoj varijanti pozivanjem na nalaze pozitivnih nauka, ili pak u egzistencijalističkoj varijanti nenalaženjem sebe i smisla svojeg bitisanja u bilo kakvom religioznom shvatanju svijeta, i recimo zadovoljavanjem ovozemaljskim humanizmom. Isto tako, onaj ko "vjeruje u vlastiti ateizam" time ne manifestuje nikakva religiozna osjećanja, već naprotiv samosvjesnu samouvjerenost u ispravnost onoga, što on smatra za istinito. Za poslednje nosiocu takvih uvjerenja nasuprot Tanaskovićevoj pretpostavci nije neophodan nikakav oslonac u negatorskom odnosu prema postojećoj SPC, jer u prilog tih uvjerenja može navesti određene vlastite pozitivne razloge, argumente. Pri čemu distanciranje od SPC kao i bilo koje druge crkve ima samo sekundaran značaj manifestovanja jedne od konsekvenci prethodno na drugim osnovama zadobijenih ubjeđenja. Najzad, navedena Tanaskovićeva gledišta ostaju empirijski prazna. Jer, slijedeći njima, vjerovali mi u Boga ili ne vjerovali, ponašali se slijedeći religoznom ili ateističkom svetonazoru, mi svejedno uvijek ostajemo vjernici, tj. religiozni!
Kada se radi o permanentno aktuelnom pitanju ekumenizma, Tanasković zastupa jedno unekoliko dvosmisleno stanovište. Tako najprije dovodi u pitanje "nastojanje Rimokatoličke crkve da se pod jurisdikcijom pape okupe sve hrišćanske konfesije, crkve i denominacije, što nikako nije pravi i prihvatljivi put vaspostavljanja pune sinodalnosti". Sa druge strane, on priznaje i ističe da bi papa "mogao biti "prvi u časti" (ali ne i "prvi u vlasti"). On, dakle, ne predviđa mogućnost, da bi u okvirima jednog ekumenističkog pokreta objedinjavanja djelovanja svih hrišćanskih crkava "prvi u časti" mogao biti i neko drugi od hrišćanskih vjerskih poglavara. Recimo Ruski (ili Carigradski) patrijarh, ili neko od najistaknutijih poglavara protestanske odn. evangelističke crkve? U stvari, s obzirom na aktuelna kretanja u svijetu, hrišćanskim crkvama bi manje bio potreban "prvi u časti", no prvi u koordiniranju djelovanja hrišćanskih crkava na planetarnoj, svjetskoj razini. Potreba jednog objedinjenog i bolje organizovanog djelovanja hrišćanskih crkava javlja se i s obzirom na izazove tzv. "islamske plime", napredujuće nadiranje islama sa kojim čak ni Rimokatolička crkva, kao najuticajnija i najjače organizovana hrišćanska crkva ne može sama izaći na kraj. Ujedno i "drame ateizacije" i radikalnog sekularizma. Tek jednim objedinjenim, osmišljenim djelovanjem najvećih hrišćanskih crkava se takve pojave mogu amortizovati, te osigurati opstanak hrišćanstva kao u njegovim istorijski matičnim zemljama vodeće, a na svjetskoj razini djelatno prisutne religije. Jedino nastupajući i djelujući u svijetu združno, rame uz rame, hrišćanske crkve mogu to i doseći, ostvariti. Uloga prvog koordinatora objedinjenog djelovanja hrišćanskih crkava pritom naravno ne bi morala biti unaprijed fiksirana za poglavare samo jedne od triju najvećih hrišćanskih crkava, poput pape. Već bi ona za odgovarajuće mandatske periode mogla biti po rotacionom načelu naizmjenično povjeravana rimokatoličkom poglavaru, ruskom patrijarhu, prvom među protestanima odn. evangelistima... Takav organizacioni ekumenizam sa konfederacionim umjesto unijatskim predznakom bi u principu bio moguć i svrsishodan, premda mu sadašnje prilike u svijetu ne idu naruku.
Prof.Tanaskoviću zahvaljujemo, pak, na konstruktivnim razmatranjima položaja SPC u savremenom društvu, pri čemu tačno utvrđuje, da ona nastojeći da djeluje u skladu sa svojom duhovnom misijom zapravo "još traži model i mjeru svog učešća u društvenim poslovima".
(Autor je redovni univerzitetski profesor u penziji)
Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana”
