Glavne odlike pluralističke koncepcije države su: a) individualne slobode kao najvažnija politička vrijednost, koja će najbolje biti ostvarena ako je politička moć države disperzovana i limitirana; i b) važnost grupnih socijalnih interesa u složenim i podijelenim društvima, koji nalaze svoje reprezentante u polju političkog sistema.
Najistaknutije mjesto u demokratskoj teoriji pluralističke države pripada američkom naučniku Robertu Dalu, koji je ponudio poliarhijski model države i demokratije. To je model u kome se uspostavlja balans kompetitivnog partijskog sistema i aktivnosti mnogobrojnih interesnih grupa na raznim nivoima organizacije države u složenom društvu. Poliarhija je model odlučivanja u kome politička moć nije u monopolu jednog političkog centra već se raspodjeljuje i po vertikali i po horizontali u mnoštvo različitih nivoa i centara odlučivanja. Ono što obezbjeđuje da tako složni model uspješno funkcioniše jeste konsenzus oko osnovnih liberalnih vrijednosti političke kulture.
Demokratija je odlučivanje većine, što je njen nužni, ali ne i dovoljni uslov. Uprkos tome, prisutno je stanovište da se time iscrpljuje demokratija. No, kad bi to zaista bilo tako, onda bi se demokratija svela na zamjenu diktature manjine diktaturom većine. Međutim, demokratija je negacija svake diktature. Zbog toga treba definiciju dopuniti: "Odlučivanje većine uz uvažavanje mišljenja konstruktivne manjine". Time dobijamo nužni i dovoljni uslov za postojanje demokratije koju, radi veće preciznosti, možemo nazvati "konsenzualnom". To je moderna demokratija.
Neosnovana je teza da većinska stranka ili neka koalicija ima pravo da nameće svoje stavove nadglasavanjem. Aktuelna parlamentarna većina u Crnoj Gori stalno ističe da su oni većinska demokratija i stoga imaju isključivo pravo da odlučuju o svim pitanjima države i društva, kao što su: mijenjanje sistemskih zakona, uvođenje dvojnog državljanstva, mijenjanje ili dopuna Ustava, ili održavanje ustavotvorne skupštine, i to u cilju uvođenja srpskog jezika kao službenog jezika, iako ustavnotvorna skupština se formira na izborima nakon "revolucionarnih promjena". Takođe, po Ustavu Crne Gore srpski jezik je u službenoj upotrebi (član 13).
Ako je to iskreno mišljenje aktuelne političke većine da imaju ekskluzivno pravo političkog odlučivanja, jer su politička većina, onda se radi o potpunom nerazumijevanju problema.
Hitler i Pavelić su u svojoj većinskoj demokratiji donijeli rasne zakone i prema njima su imali pravo da Židove šalju u logore. Očigledno da ovakvu logiku niko ozbiljan neće prihvatiti. I u Kraljevini Jugoslaviji postojala je većinska demokratija, a vlada je uvijek dobijala izbore. Takve "demokratske" pobjede dovele su konačno do društvene eksplozije, koja se očitavala i u revoluciji 1941-1945. Takođe, političko je neprihvatljivo stanovište ako se većinska demokratija svede na formalno glasovanje na izborima. Poznato je da je Milošević dobio u Srbiji 2/3 glasova na izborima, a Sadam Husein u Iraku više od 90 odsto. Uprkos tome, cijeli moderni svijet zgražavao se nad te dvije demokratije. Stoga, mora se spriječiti diktatura većine nad manjinom.
Aristotel je prvi postavio taj problem koji je kasnije postao poznat kao problem "tiranije većine", koji je izuzetno značajan za našu temu. Dakle, još antički mislioci su smatrali da ako većina odlučuje, vodeći računa samo o interesu te većine (a ne, dakle, i preostale manjine), onda je to iskvareni oblik vlasti. Od 18. vijeka počinje sve više da se ukazuje na opasnost tiranije većine i, u vezi s tim, o pravima manjina – političkih, vjerskih, interesnih i dr. O pravima manjina kao sredstvo sprečavanja "tiranije većine" već je ukazao Džems Medison, koji je i postavio pitanje, da li odluka većine uvijek znači pravo zbog toga što uvijek ima ispravnu sadržinu ili zbog toga što s većinom uvijek ide sila. Pošto nije prihvaćeno da sila čini pravo, onda i ono za šta se zalaže većina ne mora automatski da bude uvijek ispravno. Franc Nojman na jednom mjestu piše da zlo koje podržava većina ne postaje time dobro, nego veliko zlo.
Pretpostavka parlamentarizma jeste postojanje određenog stepena saglasnosti (konsenzusa), odnosno da se do njega dođe među relevantnim političkim subjektima u zemlji. Politički proces u demokratskom pluralizmu zahtijeva uspostavljanje konsenzusa svih članova političke zajednice, tj. njihovih legitiminih predstavnika. Ovaj konsenzus je neophodan zbog toga da bi se objektivno postojeći parcijalni interesi riješili kompromisom u odgovarajućoj legalnoj proceduri tako da se ne ugrozi cjelina političkog poretka i normalno funkcionisanje političkog sistema.
Naša država se suočava sa krizom kadrovske politike i sa nacionalnom isključivošću. S pravom bivši predsjednik CANU, Dragan Vukčević upozorava da je neznanje najveći problem Crne Gore danas. Prije svega na političkoj sceni Crne Gore vlada politički amaterizam i politička neodgovornost. Poznato je da društvenom razvoju i progresu nisu potrebni "intelektualna i politička blebetala" kako je to govorio Žan Pol Sartr.
Suštinsko je pitanje: kako obezbjediti dobre zakone (tj.umna pravila), odnosno kako izabrati dobre zakonodavce. Stim u vezi može se konstatovati da je dobro što je predsjednik Jakov Milatović uputio Skupštini Crne Gore inicijativu za uvođenje otvorenih izbornih lista, jer moramo predvidjeti dalji razvoj demokratije. Da bismo imali političku demokratiju moramo birati neposredno svoje predstavnike u Skupštini Crne Gore. Oni se mogu povezivati u stranke po svom izboru, ali, treba glasati za konkretnog čovjeka koji će biti odgovoran svojim biračima, a ne političkoj partiji ili još gore, čelniku stranke. Takvu lošu praksu neophodno je promijeniti.
Najzad, da bi građani zaista mogli birati svog predstavnika u parlamentu, moraju objaviti biografije i program svih kandidata. Time se ujedno postiže mogućnost upoređivanja obećanja i izvršenja. Pored uvođenja izbornih otvorenih lista, treba omogućiti prijavljivanje i samostalnih kandidata na izbore za predstavničku demokratiju.
(Autor je politikolog i član DANU)
