Piše: Gideon Levi
Ima ih puno koji se bore za oslobađanje talaca. Još više je onih kojima je stalo do pada ove vlade. Postoje i oni koji brinu o statusu Izraela kao izopštene zemlje. Mnogi su uznemireni i zbog cijene koju će zbog toga platiti izraelska ekonomija i društvo.
Ali u javnom prostoru skoro da nikome nije stalo do sudbine stanovnika Gaze. Nema nijedne javne ličnosti koja gubi san zbog djece koja vrište od užasa i bola u bolnicama, zbog starih ljudi sklupčanih na magarećim zapregama i cijelih porodica koje nestaju. Bol zbog Gaze je sporedni glas u javnom prostoru, pozadinska buka u jednom sasvim drugom diskursu. Čak i najbolji među nama brinu samo zbog posledica koje će ovaj rat imati na Izrael.
Glas ljudskosti je nestao, humanizam je umro, nestao sa političke scene. Većina intelektualaca ćuti o ovom ratu, da ne pominjem medije. Nema Ješajahua Lajbovica, Januša Korčaka ili Bertranda Rasela koji će povikati: dosta po svaku cijenu, dosta zbog Gaze. Ovo je društvo bez humanističkog temelja koji bi se protresao zbog patnje žrtava Gaze.
Opravdani šok zbog onoga što se dogodilo 7. oktobra prošle godine u Izraelu neće biti smijenjen šokom zbog onoga što činimo u Gazi. Zašto? Zato što smo mi Jevreji, a oni nisu? Zar humanizam ne prelazi sve granice i ne priznaje nacionalnost? Nemojte nas uznemiravati, mi smo još uvijek u 7. oktobru. Ali od tada se dogodilo hiljadu 7. oktobara i nijedan nije dotakao srca Izraelaca. Tačno je da provladini mediji čine sve da građani ne vide istinu, ali i bez njih je svakome jasno da se u Gazi dešava katastrofa koju smo mi izazvali. I nema glasa protesta zbog toga. Razlozi za to su brojni, ali nema opravdanja. Svaki narod se prvo brine za svoje sunarodnike. Ali ovako? I još koliko dugo? Kada sam prije nekoliko dana pokazao svojoj rođaci jedan od strahotnih video- snimaka iz Gaze ona je mehanički upitala: "Da li si siguran da nije lažan?"Izraelci su oko sebe podigli neprobojni zaštitni zid. Nema te vijesti iz Gaze koja bi kod njih probudila osjećaj krivice. Nema antiratnih protesta poput onih davnih američkih protiv Vijetnamskog rata.
Uzmite na primjer sjajan članak koji je napisala Orna Rinat (Haaretz, 23. maj), možda najmučniji tekst o ratu objavljen u Izraelu. Da li je izazvao bilo kakve reakcije? Gdje je čovjek koji će izaći i reći dođavola sa svim kalkulacijama, ove strahote moraju da prestanu prije svega zbog patnje stanovnika Gaze. Bivši premijer Ehud Barak, jedan od glasnih protivnika ovog rata, prekjuče je u Haaretzu objavio još jedan oštar članak o potrebi okončanja ovog sukoba. Pročitao sam ga dva puta. Nisam našao ni trunku saosjećanja prema patnji Gaze. To njega ne zanima. On navodi brojne razloge za prestanak rata, čak pominje i potrebu da se pruži "humanitarna pomoć", ali da bi se odobrovoljio svijet. Članak drugog bivšeg premijera, Ehuda Olmerta, u istom broju je nešto hrabriji i humaniji. On nas podsjeća kako su se beli Jevreji borili rame uz rame sa crnim ljudima protiv južnoafričkog aparthejda. Ginuli su, bili ranjavani, zatvarani. A u Izraelu danas niko da pusti suzu zbog žrtava Gaze. Rat mora da stane prije svega jer je ovo rat uništenja koji izaziva neljudsku patnju u Gazi. Ali u Izraelu nema nikoga da to jasno i glasno kaže.
Haaretz, prevela sa hebrejskog Alma Ferhat
peščanik.net
(Autor je izraelski novinar i pisac)
