U političkim programima i kampanjama stranaka koje su sada na vlasti glavna dijagnoza devijacije državnog sistema u vrijeme prethodne vlasti jeste zarobljenost institucija snagom uticaja partije na vlasti. Posebna vrsta zarobljenosti parlamenta bila je njegovo preveliko bavljenje istorijskim temama i problemima. Političari su preuzeli kontrolu nad istorijom da bi postupkom selektovanja odgovarajuće istorijske materije ojačali svoju poziciju u tzv. identitetskoj orijentaciji građana, pošto se prošlost u tome ne može izbjeći. Probrana istorijska istina daje legitimitet određenoj političkoj opciji. Narodna volja, pribavljena posredstvom izbora, tu je da udari pečat na tu opciju. Ovo nije specifikum Crne Gore, već je to karakteristično za sve jugo-države, koje u istoriji traže svoju vremensku vertikalu (etno prisustvo na određenom prostoru, međusobni odnosi sa drugima, procesi miješanja, sukobljavanja i kolaboracije sa stranim gospodarima koji su na Balkanu prisutni s manjim prekidima čitav milenijum). Sve ove okolnosti u kojima se preživljavalo, živjelo, robovalo, ginulo, formirale su naše društveno biće, naš fenotip. Taj veliki miks istorije zadaje glavobolje nostalgičnim etnogenetičarima. Jesmo li mi dobri ili zli? „Sve se čovjek bruka sa čovjekom, gleda majmun sebe u zrcalu” (Njegoš). Čujmo šta je u nama jugo-Slovenima vidio i Ivo Andrić: „Suviše je ovaj narod patio od nereda, nasilja i nepravde, i suviše navikao da ih podnosi sa podmuklim roptanjem ili da se buni protiv njih, već prema vremenima i okolnostima. Između zlokovarnih, osvetničkih misli i povremenih pobuna prolazi im gorak i pust vijek… Ponekad se čovjek pita da nije duh većine balkanskih naroda zauvijek otrovan i da, možda, nikad više neće ni moći ništa drugo do jedno: da trpi nasilje ili da ga čini”! Moglo bi se ovdje uzgred dodati da naši narodi nemaju u svojoj istoriji osvajačkih pohoda i porobljavanja drugih pa su pritisnuti silom tuđina činili zlo međusobno. Narod kaže: kad zlo živimo, zlo i pamtimo. Zlopamćenje se stalno „osvježava” novim zločinima. Pomirenje bi značilo zaborav ili oprost, a to se opet izbjegava, jer je to zločin prema duhu mrtvih koji kao mora pritiska duh živih. Tako se šire nekropole i nekrofilija. Time smo na neki način živi „privezani” za mrtvace (tu kaznu su ponekad Turci primjenjivali prema pojedincima). Ako je istorija učiteljica života, onda ova naša to nije mogla postati, jer se mi nismo mogli čestito ni sastaviti sa svojim životom.
Vratimo se parlamentu i času istorije koji je nedavno u njemu održan. Dnevni red sa hipersenzitivnom istorijskom temom o pokušaju relativizacije genocidnog zločina u Srebrenici neplanirano je ušao „kroz prozor”. Najprije je Bošnjačka stranka odlučila da dâ svoj „suverenistički” doprinos borbi protiv nove vlasti. Ona je „desantski” ubacila u skupštinsku raspravu problem genocida u Srebrenici tražeći da se Skupština izjasni (putem deklaracije) o tom zločinu. Taj zahtjev je riješen u skladu s ranije usvojenom deklaracijom u Skupštini sa DPS većinom.
Dalja provjera Vlade i njenih članova na evroatlantskim vrijednostima s ciljem da se oslabi njena međunarodna pozicija usmjerana je ponovo na Srebrenicu. Vlada je usvojila saopštenje da prihvata presudu iz Haga o genocidu, kao i sve rezolucije sa međunarodnih adresa. Činilo se da je uklonjen svaki pokušaj slabljenja vladine pozicije. Međutim, opozicija nije mislila tako. Na red je došao ministar Leposavić. Da li kao ministar pravde, ljudskih i manjinskih prava osuđuje genocide u Srebrenici i prihvata li presudu Međunarodnog suda u Hagu?


Ministar nije želio da se „pokrije” zvaničnim stavovima Vlade, već je prihvatio slobodniji dijalog sa suprotnom stranom koja se nije libila da provocira i traži pukotine u njegovim stavovima. Kad je ministar dodirnuo i problem zločina nad Srbima, počev od Jasenovca, što se prećutkuje, do zločina koji su činili Bošnjaci i njihovi islamski ratnici za šta se, takođe, još uvijek ne sudi, kontrirano mu je da ne smijemo „tražiti ravnotežu zločina” jer se genocid ne može relativizovati stavljanjem na vagu sa nekim drugim zločinom. On je apsolutno iznad svih. Kako je srebrenički zločin stavljen u isti rang kao i zločin nad Jevrejima koji su počinili nacisti, EU je stala iza te presude. Ipak, naša javnost je zatečena činjenicom da se i kod nas politički predstavnici u državnim organima stavljaju na „politički poligraf” o Srebrenici i obavezuju se na neku vrstu zakletve o iskrenoj osudi tog zločina. Nismo li se mi, u Crnoj Gori, posredno preko ovog događaja iz ratne istorije BiH, umiješali u problem državnog uređenja BiH a koji se može predstaviti kao odnos Federacije BiH i Republike Srpske? Široko je poznat stav Bošnjaka (muslimana), a koji javno zastupa lider SDA Bakir Izetbegović, da je Republika Srpska „genocidna tvorevina” koja je stvorena preko genocida u Srebrenici. Ta istorijsko-politička veza ne može da postoji trajno, što zahtijeva reviziju Dejtonskog sporazuma. Srpska strana, naravno, odbija da opstanak svoje republike vezuje za zločin u Srebrenici, jer su okrivljeni za taj zločin adekvatno sankcionisani u Hagu. Oni takođe insistiraju da je neophodno raditi na pomirenju, a to se ne može ostvariti ako Bošnjaci i sudovi BiH ne priznaju zločine nad Srbima koji su i brojni, a ponegdje i genocidno obojeni. Nama, u Crnoj Gori, dovoljno je i naših istorijskih sporenja i etno-političkih svađa i vjerskih trvenja da ne „uvozimo” od naših susjeda.