Priča "Nesvakidašnja ljubav" Tatjane Jovanović može se čitati, ali i gledati i slušati. Zanimljivu zamisao realizovala je uz podršku Ministarstva kulture i medija kroz konkurs Kreativne industrije za 2022. godinu.

• Koliko Vam taj format kao piscu i nekadašnjoj novinarki odgovara i da li Vam znači što je priča izabrana kao jedno od najboljih među 33 djela kreativne industrije?

- Znači mi puno, baš zato što su samo malobrojni dobili podršku od Komisije koja je bila nepristrasna i birala najbolje. Posebno što sam konkurisala kao samostalna umjetnica i prijavila priču kao samostalni projekat, za razliku od drugih koji su imali iza sebe producentske kuće.

Slike koje smo za video zapis birale specijalizant primjenjenog računarstva Valentina Jovanović i ja, takođe daju specijalan efekat priči, jer sam htjela da postavim slike glavne junakinje samo u tri segmenta priče: u onom gdje je to bitno za Crnu Goru i gdje se opisuje njena nesvakidašnja ljepota, viđena na Cetinju davne '72.godine kada je bila proglašena za Mis fotogeničnosti Jugoslavije i prvu pratilju tadašnje pobjednice tog takmičenja Biljane Ristić. Tada je o glavnoj junakinji priče u "Bazaru" napisano: "Na Cetinju je viđena neviđena ljepota. Oči Klaudije Kardinale, usne Đine Lolobriđide, nos Virne Lizi..." Zato priča predstavlja i opis jednog vremena, koji nas podsjeća na sve što je nekada bila Crna Gora, i žene koje su živjele u prošlom vijeku i nije samo lična priča... Zbog toga što je priča istinita, njen značaj je veći i za mene i za druge. Po mom mišljenju, ova priča ima značaj i za Crnu Goru, jer je glavna junakinja svojom nesvakidašnjom ljepotom proslavila Crnu Goru, na način svojstven nekadašnjim italijanskim ljepoticama sa kojima su je upoređivali i važno je što je zapis o njoj i njenom životu objavljen i što će ostati pohranjen u arhivi Ministarstva kulture i za neke buduće generacije.

• Koliko Vam odgovara format digitalnog zapisa Vaših priča, s obzirom da ste dosad bili poznati samo po pisanoj formi i u novinarstvu i u književnosti?

- Uživam kad radim takve projekte, iako je to zahtjevniji projekat od pisanog štiva. Prije ovog sam već uradila digitalni zapis knjige "Pričaću ti jednom" u okviru vanrednog konkursa u doba korone "Živimo kulturu", a onda sam za svoju dušu objavila audio video zapis knjige "Nema nas više". Vizuelizacija mojih priča je možda format kojem težim otkad sam počela da pišem, jer sam svoj prvi roman radila po zamisli da se po njemu uradi jednom film. Vidjela sam slike i tako radila. Još težim tom cilju, iako je otad prošlo tri decenije. Sada sam korak bliže tome, jer sam dobila preporuku od dramaturga prof. Stevana Koprivice da se skraćena verzija romana "Bilo jednom na Jadranu" koji sam preimenovala u "Galiot" prevede na italijanski jezik i konkurisaću za prevod. To je prvi korak ka ekranizaciji romana i nadam se da ću uspjeti da ga realizujem. Pošto su filmovi skupi, moj roman je moguće realizovati samo u crnogorsko - italijanskoj koprodukciji, jer Crna Gora teško može sama da uloži koliko je potrebno novca, iako bi ekranizacija romana bila od interesa za crnogorski turizam. Pošto je put do filma dug i težak, po riječima znalaca te struke a ja se ne razumijem u filmsku produkciju, ostaviću po strani težnju za filmom. Za sada mi je bitno da ga prevedem na italijanski jezik. Dok budem čekala na ekranizaciju mog romana, radiću povremeno digitalne zapise mojih priča i to će biti moji "mali filmovi". Ne samo zato što volim film, nego zbog toga što se ljudi u vremenu telefona i kompjutera, sve teže koncentrišu na čitanje knjiga. Kulturna scena je sve više okrenuta kreativnoj kulturi i vizuelizaciji djela, tako da i ja idem u korak sa vremenom.