Oproštajna audijencija nam je bila zakazana na obroncima Uzdomira, jedne visoke i pošumljene planine koja se uzdiže nad opkoljenim gradom. Konji sa samarima i njihovi vodiči nijesu pošli sa nama već su se zaputili prema Grahovu. Na šest kilometara od glavnog štaba primijetismo jednu grupu perjanika koji su bili sišli sa konja u namjeri da na miru popuše cigaru. Na naše pitanje gdje se nalazi knjaz Nikola pokazaše nam ogranak planinskog lanca. Popevši se gore nijesmo nikog zatekli do vojnike koji su nas uputili na položaj niže. Nakon uzaludnog traženja začusmo jedan jasan i zvonak glas kako doziva Duranda. Kad smo okrenuli glave ka toj strani, spazili smo negdje ispod nas, nasuprot nekog brežuljka, tri osobe te u jednoj od njih prepoznasmo odmah knjaza Nikolu. Pohitali smo između onog žbunja punog trnja i drača dolje i ubrzo se obreli pred samim knjazom. On nas je, pak, pozvao da se ispružimo po travi ponudivši nas cigarama. Knjaz je upravo u ovoj okolini prenoćio i činio se zadovoljan uspjesima postignutim preko noći. […]
Ona dvojica koje smo zatekli u društvu knjaza Nikole bili su zapravo senator Petar Vukotić, knjažev tast, i vojvoda Ilija Plamenac, svakako najsposobniji od svih crnogorskih glavara u izvođenju uspješnih ratnih pohoda po ovom planinskom kršu. On je i najsrčaniji i najhladnokrvniji od svih njih u okršajima, a možda i najsuroviji u bitkama u koje obično stupa sa handžarom u rukama kao običan vojnik. Nekoliko trenutaka potom pristigli su i vojvoda Peko Pavlović, serdar Pipera i drugi glavari nižeg ranga. Svi oni su bez razlike poljubili ruku Njegovom visočanstvu knjazu Nikoli i sjeli oko njega. Na čovjeka ostavlja neobičan utisak kad vidi sva ta muška i ratnička lica, poneka i izbrazdana dubokim ožiljcima, sa sijedim i dugim brkovima, uz to dubokog i pronicljivog pogleda kako se klanjaju, ali ne ponizno već sa puno poštovanja pred svojim vladarem, čineći tako gest koji se prema našim običajima ne bi mogao nikako pomiriti sa dostojanstvom nekog ko je vojnik po zanimanju. [...]
Knjaz Nikola je dobar i blag po duši. On ne voli rat poput svojih podanika, a njihove ekonomske prilike ga brinu isto toliko koliko i zauzeće Nikšića. Na kraju, pogledavši na sat, knjaz nam je skrenuo pažnju da će naše pješačenje od Uzdomira do Grahova biti dugo i naporno te nas je posavjetovao da krenemo.
Od Dragalja do Risna vodi odličan planinski put koji su nedavno izgradile austrijske vlasti, a mi smo ga prešli za tri sata. Nizbrdica koja vodi ka Risnu je strma kao i ona kod Grahova, ali sa tom razlikom što kod ove prve postoji drumska podloga te se može dobrim dijelom biti u sedlu, a ako je čovjek i primoran da katkad kroči na zemlju, ne osjeća se uopšte nelagodno.
Kako smo prošli dvije trećine ove nizbrdice, tako smo se obreli u kraju prekrivenom maslinjacima i vinogradima i pride uljepšanim kućama u italijanskom stilu, a nakon pola sata ušli smo u Risan sa perjanikom Dragom na čelu. On je tom prilikom razvio crnogorski barjak kao da ulazi u Cetinje ili u Rijeku. Crnogorci uvijek misle da su kod svoje kuće, a navika da komanduju im je toliko urođena da je Drago dao sebi slobodu da maltretira gostioničara u Risnu zbog toga što nam nije bio pripremio ručak u određeno vrijeme, dogovoreno putem telegrama koji mu je ujutru bio poslat iz Grahova.[…]
Na rivu smo došli u društvu perjanika Draga koji nam je sav ganut (a ne znam zbog čega) stegao ruku u trenutku kad je trebalo da se ukrcamo u mali brod. Sa nama su bili još i vojnik Marko i ona djevojka iz Dobrskog Sela koja se radovala povratku u rodno mjesto na svojoj ubogoj kob.ili, ali sada snabdjevenoj svim m.ojim p.o.krivačima kojima sam se služio u kampu, a koje sam joj poklonio kako ne bih sebe na povratku opterećivao suvišnim prtljagom.
Rastavši se tako od ova tri podanika Njegovog visočanstva knjaza Nikole, ja sam se definitivno oprostio i od Crne Gore.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(KRAJ)
