Razgovor dvojice predsjednika u četiri oka bio je predviđen da traje nekih 15-ak minuta, potom se prema planu predsjednicima pridružuju državni sekretar Kisindžer i potpredsjednik SIV-a i savezni sekretar za inostrane poslove Miloš Minić. Poslije male pauze uslijediće večera i na kraju dana, kulturno-umjetnički program. Kisindžer se u programu pojavljuje drugog dana, na radnom doručku uz predsjednika Forda sa jedne i predsjednika SIV-a Bijedića i saveznog sekretara za inostrane poslove Minića. Ovo je bila prilika da se nastave razgovori započeti u vremenu posjete Bijedića Vašingtonu, prije četiri mjeseca. Ostali elementi posjete bili su ceremonijalni: polaganje vijenca na Grob neznanog junaka ili zasađivanje "drveta mira" u Parku prijateljstva. Drugog dana posjete, poslije uručivanja Spomen-plakete Beograda predsjedniku Fordu, bilo je planirano da predsjednik Ford prošeta beogradskim ulicama "gdje bi, on, kako je izrazio želju volio da razgovara sa građanima". Kraj posjete predviđen je za drugi dan u 17.30 časova, kada je njegov avion trebalo da odleti sa surčinskog aerodroma.
Predsjednik Ford je doletio iz Bukurešta specijalnim avionom koji je koristio pozivni znak "Duh 76", tačno u 17.15. Beogradski aerodrom je bio ukrašen američkim i jugoslovenskim zastavama i transparentima sa riječima dobrodošlice. Tradicionalni pozdrav sa 21 plotunom ispaljenim iz artiljerijskih oružja je odjeknuo aerodromom. Na aerodromu ga je sačekao lično predsjednik Tito sa svojom suprugom Jovankom i ostalim predstavnicima jugoslovenskog vrha, SR Srbije i grada Beograda. Henri Kisindžer je pratio predsjednika Forda sada kao najvažniji saradnik i za koga je navedeno da mu "je ovo druga posjeta Jugoslaviji u posljednjih devet mjeseci". Pored njega su bili i ostali iz te grupe – Robert Hartman, savjetnik predsjednika, Robert Nesen, sekretar za štampu, Brent Skoukroft, zamjenik pomoćnika predsjednika za nacionalnu bezbjednost, Ričard Čini, zamjenik pomoćnika predsjednika, Helmut Zonenfeld, savjetnik u Stejt departmentu, Artur Hartman, pomoćnik državnog sekretara, i veći broj drugih zvaničnika i oko 230 novinara. Na ovo putovanje Kisindžer je poveo svog sina Davida. Tu je bio i novi ambasador Sjedinjenih Država u Jugoslaviji Lorens Silberman. Jugoslovenski dio delegacije predstavljali su Vladimir Bakarić, potpredsjednik predsjedništva SFRJ, Kiro Gligorov, predsjednik skupštine SFRJ, Džemal Bijedić, predsjednik SIV-a, Dragoslav Marković, predsjednik predsjedništva SR Srbije, Miloš Minić, potpredsjednik SIV-a, Nikola Ljubičić, SSNO, Franjo Herljević, SSUP, grupa generala JNA, kao i ambasador SFRJ u Vašingtonu Toma Granfil.
Oba predsjednika su izmijenila pozdravne riječi u kojima su izrazili svoje poglede na američko-jugoslovenske odnose. Potom su se Tito i Ford sa delegacijama, automobilima uputili prema Dedinju u rezidenciju namijenjenu predsjedniku Fordu. Doček je bio svečan: duž beogradskih ulica bili su građani, okićene zastave dviju država i parole na transparentima koje su potvrđivale jugoslovensko-američko prijateljstvo i saradnju. Sada se Kisindžer vozi u automobilu označenom kao "B-1" sa Milošem Minićem, koji je u koloni odmah poslije automobila dva predsjednika, obezbjeđenja, automobila sa suprugama i još jednog sa obezbjeđenjem. Kisindžer ostaje u istom vozilu u toku posjete, ali ga kasnije prati ambasador Toma Granfil.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
