Henri Kisindžer je ukazao na to da su tokom jeseni uočene određene sovjetske aktivnosti prema Jugoslaviji. Ovi postupci su naljutili Tita i potvrdili jugoslovenske najveće strahove: da je titoizam neprihvatljiv Sovjetima, ali i da će se te aktivnosti nastaviti u potkopavanju odnosa prema Zapadu.
"Odgovor i potpis na odgovoru Titu će notirati razmjenu pogleda koja se odigrala u toku prošlih nekoliko mjeseci i predstavljaće potvrdu važnosti koju ste dali održavaju nastavljanja dijaloga sa Jugoslavijom o pitanjima zajedničkog interesa. Vaš odgovor će takođe prihvatiti poziv predsjednika Tita da posjetite Jugoslaviju, navodeći da Vi radite na tome da se identifikuje odgovarajući datum posjete prigodan za obije strane… Sudeći prema mojim razgovorima u Beogradu i efektu navedenih događaja, jasno je da su Jugosloveni, i Tito lično, pridali veliku važnost našoj posjeti Jugoslaviji čim se prihvatljiv raspored dogovori. Oni će vrednovati vašu posjetu lično sa Titom kao svjež i jasan američki pristup jugoslovenskoj nezavisnosti i nesvrstanosti. Po mom mišljenju, takva posjeta će pozitivno doprinijeti ciljevima vaše spoljne politike, ne samo prema Jugoslaviji već i u uslovima održavanja stabilnosti odnosa zapada i istoka."
Prihvatajući Kisindžerovu argumentaciju, predsjednik Džerald Ford je, 13. januara 1975. godine, uputio pismo Titu u kome je prihvatio poziv da posjeti Jugoslaviju. "Važno je da Sjedinjene Države i Jugoslavija vode stalni dijalog o problemima od zajedničkog interesa. U tom duhu ja sa zadovoljstvom prihvatam vaš poziv da posjetim Jugoslaviju. Unaprijed se radujem što ćemo lično razmijeniti gledišta o odnosima SAD –Jugoslavija, kao i o važnim međunarodnim pitanjima, a naročito o izgledima za mir i stabilnost u svijetu. Iako je suviše rano da predložim konkretne datume, ja ću sa zadovoljstvom odrediti sa vama vrijeme koje bude obostrano povoljno za posjetu."
Prvu polovinu 1975. godine u jugoslovensko-američkim bilateralnim odnosima obilježila je posjeta jugoslovenskog predsjednika vlade (SIV-a) Džemala Bijedića SAD. Kisindžer nije učestvovao u pripremi i realizaciji ovog događaja. U toku Bijedićeve posjete, na razgovoru sa predsjednikom Fordom, 19. marta 1975, američki domaćin će navesti gdje se u tom trenutku nalazi Kisindžer: "U vezi sa situacijom na Bliskom istoku Ford je rekao da je Kisindžer tamo i da se nadaju da će uspješno završiti svoj posao koji treba da dovede do obezbjeđenja mira u tom dijelu svijeta."
Drugi bitan momenat je odlazak američkog ambasadora Malkolma Tuna iz Beograda. Ovaj visokorangirani diplomata, ali i preporuka Kisindžera za mjesto ambasadora u Jugoslaviji, napuštao je dužnost poslije četiri godine intenzivnog rada. U oproštajnoj posjeti ambasadora Tuna kod potpredsjednika Predsjedništva SFR Jugoslavije Petra Stambolića, 14. aprila 1975, ambasador Tun je rekao da će prema Kisindžerovom nalogu preuzeti poslove Bliskog istoka u Ministarstvu inostranih poslova. Ali je zamolio da postavljenje na novu dužnost Jugosloveni ne objavljuju dok "oni tamo ne objave". Stambolić je, između ostalog, rekao Tunu "da su politički odnosi dobri, što se manifestovalo naročito kroz posjete Kisindžera, Bijedića, kao i raznih ličnosti" između dvije države. Dva dana kasnije, 16. aprila, u oproštajnom razgovoru sa predsjednikom SIV-a Džemalom Bijedićem, Tun je objasnio da je njegov nasljednik Lorens Silberman zamjenik javnog tužioca i da je "lični prijatelj Forda i Kisindžera".
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
