U jednom dijelu našeg daljeg puta priroda je postala manje pusta, te smo polako počeli da opažamo kuće i obrađena mala polja sa veoma brižno zasađenom vinovom lozom i dudom. Poslije jednog dugog uspona, pred našim očima se pružila golema panorama. Bio je to grad Podgorica sa svojom prostranom i plodnom ravnicom. Tu su se odmah nazrele i tvrđave u Medunu i Spužu, ali i druga manja utvrđenja koje su podigle Osmanlije radi odbrane svojih teritorija, ili, bolje reći, kao bazu za napade na Crnu Goru. Tu je najzad bila i Morača sa svojim prostranim koritom i bistrom vodom. Iznad nje su se nalaze veoma visoka brda na kojima žive ponosna i ratoborna plemena Pipera i Kuča. […]
Put se dalje neprestano spuštao niz planinu, te nam se najzad ukazao Danilovgrad, gradić u kojem je trebalo da zanoćim. Međutim, on je još uvijek bio tako daleko da nam je bilo potrebno nekoliko sati da stignemo do njega. Negdje oko devet sati, po mrkloj noći, umorni i posustali, uđosmo kroz neku šumu starih hrastova, kroz koju smo inače naslijepo prošli, u varoš koja je glavni štab i prebivalište predsjednika Državnog savjeta Boža Petrovića, kome sam bio preporučen sa Cetinja. Njegov ađutant koji me je iščekivao sve vrijeme, u nedoumici što nikako nijesam pristizao, odveo me je sada u neku kuću lijepog izgleda gdje su mi hrana i postelja bile pripremljene sa najvećom mogućom pažnjom. [...]
S vremena na vrijeme sretali smo uz put duge kolone vojnika koji su se bili zaputili u onu tvrđavu sa artiljerijskim naoružanjem ne bi li se tamo snabdjeli municijom. Među njima sam zapazio dvanaest artiljeraca u ruskim uniformama. Utom je top počeo da gruva i grmi iz opsjednute tvrđave udaljene od nas tada već dobra četiri kilometra. Noć je bila duboko zagazila, a po nebu su se navlačili oblaci koji su prijetili da će se pretvoriti u kišu. Okrenuvši se slučajno na lijevu stranu, spazih jednu veliku povorku konjanika u brzom kasu i u suprotnom smjeru od nas. Perjanik Đuro (onaj drugi perjanik nije bio pošao sa nama ovog puta usljed sunčanice koju je dobio), u želji da iskoristi to što su se ovi konjanici pojavili, pohitao je u njihovom pravcu da bi dobio što tačnije vijesti o glavnom štabu, jer je pretpostavio da su upravo oni pratnja Njegovog visočanstva knjaza crnogorskog.
Skoro istovremeno se iz grupe konjanika izdvojio jedan oficir koji nam je u trku pošao u susret, u želji da sazna ko smo. Čim mu je naš perjanik to i rekao, okrenuo je konja vrativši se na čelo kolone. To su odista bili konjanici knjaza Nikole i njegovog glavnog štaba u pratnji perjanika, takođe na konjima. Nekoliko trenutaka kasnije dva konjanika su se izdvojila iz glavne povorke, a jedan od njih, raskošno obučen i za koga mi je rečeno da je senator i vojvoda Mašo Vrbica, obratio mi se na odličnom italijanskom jeziku. Rekao mi je da se Njegovo visočanstvo knjaz neće te večeri vratiti u tabor i da samo nastavim put, a kako bih mogao to da izvedem uz najveću sigurnost, ostavio mi je jednog svog perjanika na konju koji je dobro poznavao taj kraj. Na kraju, stisnuvši čvrsto ruku svakom od nas pri pozdravljanju, zaputio se u suprotnom smjeru.
Rekao sam Vicku da ispita našu novu pridošlicu koliko još treba da pređemo da bismo bili na pola puta, a on nam je odgovorio da nam za to treba još dobrih četiri sata. Utom je i noć pala, gusti oblaci su se skupili nad našim glavama toliko spremni da se prometnu u kišu da su nas već prve krupne kišne kapi kvasile. Nikšić se bio potpuno izgubio u toj tmini, a sa naše desne strane, gdje je grad trebalo da se nalazi, čula se stalna artiljerijska paljba i razmjena puščane vatre.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
