Priješli smo još četiri potoka, a prilikom prelaska posljednjeg mazga se spotakla i upala u vodu pokvasivši mi polovinu prtljaga. Na kraju, nakon sat vremena pješačenja, oko ponoći nam se ukazalo neko veliko i iznenadno svijetlo te smo tako prepoznali crnogorski vojni logor. Prošli smo kroz ovaj tabor a da nikom nije palo na pamet da nas pita za lozinku niti da bar provjeri ko smo. Pošto je bilo nemoguće da me tako kasno primi naš konzul i član viteškog reda g. Durando, razmjestio sam svoj prtljag po zemlji, i, ne pomišljajući uopšte da podignem šator, odmah legao. Smatrao sam sebe vrlo srećnim što mogu poslije toliko muke da zauzmem horizontalni položaj pa makar i na goloj zemlji, gdje sam odmah slatko zaspao okružen svojim saputnicima koji su umotani u konjske prekrivače slijedili moj primjer. […]
Ubrzo je iz šatora izašao i g. Durando, koji me je primio neobično ljubazno, izdavši odmah potom neophodna naređenja kako bi pored njegovog šatora bio postavljen i moj, upotpunjen takođe jednom kolibom od lisnatih grana, čija je namjena bila da bude prostor za primanje ljudi. I zaista, zahvaljujući marljivosti jedne grupe crnogorskih vojnika za manje od sat vremena bili su podignuti i šator, i koliba, a ovo posljednje je bilo opremljeno i nekom laganom, ali dobrom "prostirkom " od pa prati.
Kasnije sam bio predstavljen i čitavom diplomat skom koru koji se obreo u ovom vojnom kampu te sam tako upoznao ruskog konzula g. Jonina, pukovnika Tumela, austrougarskog vojnog predstavnika, potom pukovnika ruskog glavnog štaba, g. Bogoljubova, dr Fovrija, zvaničnog ljekara Njegovog visočanstva knjaza Nikole. Na kraju, sreo sam i mnoge druge ljude među kojima mi je osobitu pažnju skrenuo na sebe g. Stilman, izvještač "Tajmsa". On je Amerikanac porijeklom, i čovjek sam po sebi neobičnog izgleda, ali još neobičniji zbog veoma originalnog načina odijevanja i svog tako ogromnog šešira da čovjek namah pomisli da se takvi ne proizvode u čitavo Evropi. [...]
Prije doručka jedan vojni ađutant obavijestio je našeg konzula da je Njegovo visočanstvo knjaz spreman da me primi. Zato sam se na brzinu obukao i u društvu g. Duranda uputio u šator crnogorskog knjaza. Knjaz me je ljubazno primio, ponudivši mi da sjednem i poslužim se cigaretama. A onda se dugo raspitivao kod mene o Italiji koju je on, inače, proputovao uzduž i poprijeko, a u više navrata i na vrlo jasan način mi je izrazio i svoje iskrene simpatije prema njoj. Prije nego što sam se oprostio od njega, pozvao me je da ostanem u njegovom glavnom štabu koliko god želim, a valja znati da poziv da boravim u crnogorskom vojnom logoru uključuje i poziv da objedujem u njegovoj menzi, i to (što je, pak, najvažnije) u njegovom prisustvu.
Zahvalio sam se najbolje što sam mogao ljubaznom i gostoljubivom knjazu uvjerivši ga da se ne radi o pukoj znatiželji koja me je nagnala da posjetim Crnu Goru već o dubokom divljenju prema jednom odvažnom narodu koji se već dvije godine bori protiv i brojčano i po oružju jačeg neprijatelja, a kome polazi za rukom da iz svakog okršaja izađe kao nadmoćan. Na ove iskrene riječi, crnogorski vladar se nasmijao stegnuvši mi ruku i oprostivši se od mene. On je, inače, nesumnjivo lijep čovjek u punom značenju te riječi. Stasitog je izgleda, a u licu odaje blagost duše i istančanost svojih osjećanja, o kojima svima neprestano pruža veoma velike dokaze. Odgojen je u Parizu te stoga govori sa velikom lakoćom francuski i italijanski. Iskren u svom ophođenju, bez imalo oholosti, razgovara prisno sa svojim vojnicima koje zna skoro sve po imenu, a oni ga obožavaju i kao oca, i kao svog knjaza.
PRIREDIO: MILADIN VELJKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
