Austrija će uvijek i u svakoj prilici nastojati da spriječi Crnu Goru da proširi svoju teritoriju, a naročito na hercegovačkoj strani. A Sloveni, sa svoje strane, gaje odista veliko nepovjerenje prema ovoj velikoj sili. Tako mi je jedan od njih ispričao nešto u šta i tada nijesam povjerovao, a bogami i danas nijesam sklon da to učinim. Naime, kad se prošlog juna Sulejman-paša ulogor.io na N.eretvi u nam. jeri da sa.mo reorganizuje svoju vojsku, savjetovano mu je tada da je okrene protiv crnogorskih gorštaka i garantovano da mu nikakve smetnje neće biti pravljene čak i u slučaju njegovog potpunog osvajanja crnogorske Kneževine. On je tada skovao plan invazije koji, da je odista bio ostvaren kako je prvobitno bio zamišljen, Crnu Goru bi zadesila strašna propast.
Crna Gora odista nije nikada bila u tako velikoj opasnosti kao tada jer je bila izložena napadu četrdeset hiljada regularnih vojnika i dvadeset hiljada bašibozuka predvođenih vrlo vještim komandantima. Sudbina joj je zapravo tri dana za redom visila o koncu. I da se Ali Said-paša sreo iz pravca Podgorice sa Sulejman-pašom i pomogao mu, i da je Mehmed Ali-paša prodro u dubinu zemlje u pravcu Kolašina do dogovorenog mjesta, Cetinje bi nesumnjivo palo, a čitava teritorija Kneževine bi bila natopljena krvlju najvećeg broja svojih stanovnika, koji ne bi zasiguno podnijeli toliku zlu sreću bez pružanja očajničkog otpora. Da li je ovom prilikom Austrija željela potpunu propast crnogorske Kneževine? Uglavnom se ne vjeruje da je bilo tako, ali se ipak smatra da ne bi imala ništa protiv da je mogla da vidi Crnu Goru potučenu, okrvavljenu, u vapaju za zaštitom i nemoćnu da za dugo vremena istakne zastavu oslobođenih Slovena. Treba dodati i da je priobalje Kotora puno pristalica Crnogoraca i ne bi bilo nikakvo čudo da se jednoga dana, ukoliko se dogode velike stvari, ovo stanovništvo pripoji svojoj braći u planinama.
Već je dvije godine kako je počeo ustanak u Hercegovini koji pomažu i slovenski podanici Austrougarske carevine. Oni su čak u nekoliko navrata i bili razvili austrij.sku zastavu. Ali kasnije j.e stav Ugarske primorao austrijsku vladu na rigorozne mjere kao i na to da porekne svako učešće u hercegovačkom ustanku. Upravo tada se Crna Gora otvoreno latila oružja razvivši u potpunosti svoj barjak i od tog vremena počelo je prikriveno neprijateljstvo Austrije, ozlojeđene usljed preokreta koji su događaji izazvali. Tako nam se sada sasvim jasno ukazuje činjenica pošto je i sama Austrougarska monarhija sačinjena od mnogobrojnih i veoma različitih nacija koje, pak, sve imaju različite ciljeve i interese, da je sve to stavlja na kraju u nemogućnost da oformi jedinstven plan i sprovede ga u djelo do kraja. Opšte je mišljenje da je hercegovački ustanak velikim dijelom u njenoj izvedbi. Najveći dokaz za ovu tvrdnju predstavlja činjenica da je brodogradilište za ratne brodove u Dubrovniku rasprodalo svaki komad oružja starog modela (ne znam samo zbog čega), a ono je najvećim dijelom kasnije završilo u rukama ustanika.
Ali da se vratim sa pričom o onom brdu kod Nikšića na koje su nas nakon sat vremena brzog jahanja doveli perjanici.
Sa ovog brda se savršeno vidio grad Nikšić i tvrđava iznad njega. Grad je smješten u ravnici bez zidina oko njega, a sastoji se od tri velike skupine kuća. Tvrđava je pravouganog oblika sa pročeljem od bastiona i kulom koja sve to nadvisuje. Njeni topovi su razmješteni i djeluju, pak, kao otvorena artiljerijska baterija. Neposredno ispred nas mogle su se vidjeti i dvije zgrade koje služe kao kasarne i jedno golemo stovarište za životne namirnice. Garnizon u gradu čine dva bataljona vojnika, a naoružanje petsto pušaka, što može da obezbijedi stanovništvo pošto od ukupnog broja od tri i po hiljade njegovih žitelja četiri stotine i pedeset njih je hrišćana.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
