U septembu 1962. godine odmara se u Herceg Novom, u hotelu "Boka" – uživa u šetnji do Manastira Savine, u maslinovoj, lovorovoj i hrastovoj šumici, razgleda i zagleda stare spomenike na groblju, a onda se opet kamenim stepenicama spušta do svoga hotela, pažljivo odmjeravajući svaki pokret svojih nogu.

U Beogradu ga je čekao poziv predsjednika Republike Josipa Broza Tita – gotovo godinu dana poslije dodjeljivanja Nobelove nagrade, želi da ga primi i lično mu čestita. Uradio je to, saznaće će kasnije, na izričit nagovor uglednog pisca Dobrice Ćosića, koji će 10. oktobra prisustvovati tom prijemu. Andrić, sa manirom pravog gospodina, dolazi sa suprugom u Dvor, Tito mu predaje Orden republike sa zlatnim vijencem kojim ga odlikuje za naročite zasluge u dugogodišnjem radu na polju književne, kulturne i javne djelatnosti, poželivši mu povodom sedamdesetog rođendana dobro zdravlje i mnogo uspjeha, na šta mu Andrić jednostavnim riječima zahvaljuje, poslije čega su gosti ispili šampanjac.

U Herceg Novom kupuje kuću u Toploj, sa baštom punom raznovrsnog rastinja. Njegovoj supruzi klima ovog grada veoma godi. Udruženi izdavači (beogradska "Prosvjeta", zagrebačka "Mladost", sarajevska "Svjetlost" i ljubljanska "Državna založba Slovenije") objavljuju "Sabrana djela Ive Andrića" u deset knjiga. Priredili su ih Petar Džadžić i Muharem Pervić.

Sve rjeđe piše, i teže – kako sam kaže. Sa suprugom je u Herceg Novom. Iznenada, potpuno neočekivano, 24. marta 1968. u 12 časova, u njihovoj kući Topla 17, Milica Babić-Andrić umire. "Politika" objavljuje vijest: "Do posljednjeg trenutka Milica Babić je razgovarala sa svojim suprugom. Kad joj je iznenada pozlilo, prvu ljekarsku pomoć ukazala joj je dr Danica Mrđen, ali je sve bilo kasno, pošto je smrt nastupila usled srčanog udara". Sahranjena je u Beogradu, na Novom groblju. Andrić ostaje da živi sa njenom majkom, sa 'bakom', kako ju je zvao, starijom od njega koju godinu. Milica je istinski bila "žena njegovog života", žena njegovog, bosanskog podneblja, izuzetne inteligencije i rafinmana. Tuga i samoća počinju da ga ubijaju.

Najbližima Andrić se povjerava: "Moja samoća, to nije tišina i nepomičnost, mrak i besvjest; to je vapaj i kliktaj svih ljudskih sudbina i životnih zahtjeva; od postanka svijeta do danas..." U trenucima malodušnosti sebe preispituje: "Često mi se čini da sam gori i slabiji od posljednjeg među ljudima..." O svemu iz svoga života Andrić govori kao o tuđem i dalekom, a o cijelom svom životu, sam kaže, govori kao o nečem što je prošlo ili što je samo moglo biti. Osjeća, kako kaže, prolaznost života – taj osjećaj sve više prožima, veli, cijelo njegovo biće – "hara u meni kao zaraza".

Andrić sa suprugom Milicom na vijest o Nobelovoj nagradi 1961. g (FOTO: STEVAN KRAGUJEVIĆ/VIKIPEDIJA)

- (FOTO: STEVAN KRAGUJEVIĆ/VIKIPEDIJA)

U januaru 1974. godine pogoršava mu se zdravlje – obraća se za pomoć ljekarima. O njegovom zdravlju se brinu neurohirurg prof. dr Slobodan Kostić i hirurg prof. dr Isidor Papo. Vrzmaju mu se najcrnje misli: "Pomisao na smrt izaziva, već sama po sebi, kod čovjeka strah. A kod književnika i svakog 'javnog radnika' dolazi uz to još i odvratnost od glupih i neiskrenih nekrologa koji nas čekaju..." Potom: "Umirući (ili tačnije rečeno: misleći o svom posljednjem času). Stigao sam, izgleda, na mjesto sa kojeg nikad nije trebalo polaziti. Nije ni strašno ni veličanstveno... Kao kad se završava krug, otprilike... Završen krug..."

Predosjećao je da je blizu kraj. Već 17. decembra, u podne, ozbiljno mu je pozlilo. Prihvatio je savjet prijatelja da ide u bolnicu. Posljednje što je uzeo iz svoje bogate biblioteke bila je knjižica "Samorazmatranje" Marka Aurelija, staro izdanje na francuskom jeziku. Dana 13. marta 1975. godine u 1.15 časova Vojno-medicinska akademija saopštava da je došlo "do popuštanja svih vitalnih funkcija organizma Ive Andrića sa neminovnim smrtnim ishodom". Posljednju poštu na Novom groblju u Beogradu velikom piscu odalo je oko 10.000 poštovalaca, a prvak Jugoslovenskog dramskog pozorišta Ljuba Tadić pročitao je odlomak iz Andrićevog djela "Staze". Urna sa posmrtnim ostacima Ive Andrića položena je 24. aprila 1975. u Aleju zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu.

Priredio:

MILADIN VELjKOVIĆ

KRAJ