Andrić je čvrsto odlučio da položi doktorat i time otkloni sve traume oko daljeg posla – u Ministarstvu su otkaz dali svima koji nemaju fakultet a nalazili su se na odgovornim mjestima u diplomatsko-konzularnoj službi. Ivo Andrić je 13. juna 1924. godine promivisan za doktora nauka Univerziteta u Gracu. Traži i dobija premještaj – želi da se vrati kući, u Beograd, da je bliži majci i tetki. Na rad u Ministarstvo inostranih djela javio se 1. novembra 1924. godine. Radi najprije u glavnoj arhivi ministarstva, a potom je prebačen u političko odjeljenje. Sada ima "dobar i apsolutno skup stan", a i sa zdravljem je bolje. Objavljuje i prvu knjigu pripovjedaka – "Pripovjetke" u izdanju Srpske književne zadruge, u kojoj su priče: "U musafirhani", "U zindanu", "Ćorka i Švabica", "Za logorovanja", "Mustafa Madžar", "Dan u Rimu", "Rzavski bregovi", "Ljubav u kasabi" i "Noć u Alhambari". Andrića smatraju, uz Krležu, jednim od najjačih reprezentanata nove književne generacije. On sam se žali na "vječnu trku i hitnju", kloni se kafanskog društva, kao i bilo kakve boemije, i sav se posvećuje pisanju.

U novembru službeno putuje u Tursku, u Carigrad. U zemlju se vraća preko Atine. Užasnula ga je vijest iz Sarajeva – 15. decembra 1925. godine umrla mu je majka. Ivo će joj podići jednostavnu nadgrobnu ploču na groblju u Koševu: "Katarina Andrić, rođena Pejić, 19.07. 1872 – 15.12. 1925. Svojoj dobroj majci njezin Ivan". Ugledni članovi Srpske kraljevske akademije Bogdan Popović i Slobodan Jovanović predložili su 12. januara 1926. godine Akademiji da Ivo Andrić bude izabran za dopisnog člana.

Još jedna smrt ga uzbuđuje: u Zagrebu je umrla Zofka Kveder-Demetrović, prozni i dramski pisac, četiri godine mlađa od njega, Slovenka po rođenju, udata za hrvatskog političara Jurija Demetrovića.Tim povodom Andrić 28. novembra 1926. godine – iz Marselja, kamo je upućen na rad u jugoslovenski konzulat kao vicekonzul – suprugu Kvederove piše: "Na ovoj daljini vrlo kasno saznadoh za smrt Vaše plemenite gospođe. Kao obično u ovakvim prilikama, čovjek bi htio da kaže nešto naročito, iskreno, toplo i utješno, a u isto vrijeme osjeća koliko je nemoćan on i sve njegove riječi [....]."

Prikuplja građu za svoje buduće veliko djelo "Travnička hronika" ("Konzulska vremena") – prije svega pisma Pjera Davida, francuskog konzula u Travniku s početka 19. vijeka. Po povratku iz Pariza, u Marselju je morao da odleži nekoliko dana – razbolio se od gripa i angine. A u Višegradu mu umire tetka-pomajka Ana Matkovšek. (Na spomeniku koji joj je Andrić podigao upisano je: "Svojoj drgoj tetki i pomajci Ivan").

U jubilarnoj svesci "Ljetopisa Matice srpske", koji tačno sto godina izlazi u Novom Sadu, Andrić objavljuje odlomak iz pripovjetke "Anikina vremena". Stiglo je i novo namještenje – odlazi u Pariz, na rad u Kraljevsko poslanstvo. U glavnom gradu Francuske ostaće svega tri-četiri mjeseca: početkom aprila 1928. godine postavljen je za vicekonzula u Madridu. Sarađuje u beogradskim i sarajevskim književnim časopisima i revijama.

Prvog dana januara 1930. godine postavljen je za sekretara Stalne delegacije Kraljevine Jugoslavije pri Društvu naroda u Ženevi. Posao mu je zanimljiv, ali je Ženeva "mrtva i dosadna varoš". Miloš Crnjanski mu piše duga, ispovijedna pisma o svome životu u berlinskom poslanstvu, o odjecima njegovog romana "Seobe", o konfliktima sa Beogradom i piscima iz jugoslovenske prestonice: "Hoću svega da se otarasim. Deset godina ja obuzdavam sebe, u nadi da ću uspjeti da živim obično. Ne mogu više..." A u proljeće 1932. godine svijet je obišla vijest da je feldmaršal Hinderburg, načelnik štaba Vrhovne komande Njemačke u Prvom svjetskom ratu, izabran za predsjednika Vajmarske Republike. A 31. jula iste godine Adolf Hitler odnosi veliku pobjedu na izborima.

Andrića biraju za člana Odbora za podizanje spomenika Petru Petroviću Njegošu u Beogradu – pokrovitelj je kralj Aleksandar, a predsjednik dr Gavrilo Dožić, mitropolit crnogorsko-primorski.

PRIREDIO:

MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)