Vremena se brzo mijenjaju – već 1940. godine Andrić ne uživa povjerenje vlade u Beogradu. Niz značajnih kontakata između njemačkih i jugoslovenskih vlasti održavaju se mimo znanja Ive Andrića. Uvrijeđen, Andrić u rano proljeće 1941. godine piše svome ministru u Beograd: "...Danas mi u prvom redu službeni a zatim i lični mnogobrojni i imperativni razlozi nalažu da zamolim da budem ove dužnosti oslobođen i što prije povučen sa sadašnjeg položaja..."

Nije mu se udovoljilo želji. Čak je pozvan i u Beč, gdje je 25. marta 1941. godine prisustvovao potpisivanju Trojnog pakta. U Jugoslaviji će se nakon toga čina rasplamsati antinjemačko raspoloženje, pa i demonstracije. Andrić dolazi u Beograd 3. aprila i, nakon konsultacija vraća se u Berlin. Njemačko Ministarstvo inostranih poslova obavještava da je vlada Jugoslavije spremna da ponudi "bilo kakvu koncesiju koja je u skladu sa nacionalnom čašću". Valjalo je spasti što se spasti može.

Ali, u rano jutro 6. aprila 1941. godine Njemci bombarduju Beograd. Već sjutradan Andrić sa osobljem Poslanstva napušta Berlin – upućen je u Konstancu, na njemačko-švajcarsku granicu. Njemu lično su njemačke vlasti ponudile da ide u Švajcarsku koja je sačuvala neutralnost u požaru koji je zahvatio Evropu. Andrić tu ponudu odbija – nije želio da napusti svoje saradnike, ostalo diplomatsko-konzularno osoblje i članove njihovih porodica. Jugoslovenska diplomatska kolonija, na čelu sa poslanikom Ivom Andrićem, u ljeto 1941. deportovana je za Beograd. Na beogradskoj željezničkoj stanici je većina diplomata, konzula i atašea uhapšena, a potom poslata u njemačke logore. Andrić je ostao na slobodi.

Smjestio se kod prijatelja, advokata Brane Milenkovića, u Prizrenskoj ulici broj 9, prvi sprat. Odbija bilo kakvu saradnju sa okupatorom. U septembru 1941. godine odlazi u Vrnjačku Banju. Marko Ristić u svom dnevniku bilježi: "Utorak, 30.09. Marodićevi i Ivo Andrić otputovali jutros fijakerom za Kruševac..." Dobio je i rješenje o penzionisanju, ali odbija da primi penziju. Živi u potpunoj izolaciji. Posvećuje se isključivo pisanju – koristi svoje ispise iz pariskih i bečkih arhiva. Već u aprilu 1942. godine završava pisanje romana "Travnička hronika".

U jesen Andrić odlazi u Sokobanju. Druži se sa jednim od viđenijih nadrealista, Aleksdandrom Vučom i slikarom Dušanom Miškovićem, koji takođe tamo borave. Mišković ga i portretiše. U Ozrenskom sanatorijumu Andrić obilazi oboljelog pjesnika boema Raku Drainca. Odbija ponudu da uđe u antologiju srpskih pripovjedača, smatrajući da su prilike izuzetne i da nijesu za objavljivanje ni starih ni novih rukopisa. Mjesece provodi u pisanju novog romana "Na Drini ćuprija" i duže proze "Gospođica". Pri ruci su mu, najčešće, Geteove knjige. Zatvoren, nepovjerljiv, rezervisan prema svakom nepoznatom – takvo Andrićevo ponašanje su najčešće neupućeni karakterisali kao jezuitizam.

Beograd je oslobođen 20. oktobra 1944. godine. Andrić prihvata novu vlast. Zapažena je njegova prisutnost i u književnom i u javnom životu. Tek osnovano izdavačko preduzeće "Prosvjeta", odnosno njen direktor, pisac Čedomir Minderović obraća se Ivi Andriću s molbom da im da jedan rukopis za objavljivanje. Predaje im rukopis romana "Na Drini ćuprija" ("Višegradska hronika"). Već u martu 1945. godine knjiga je objavljena u biblioteci "Južnoslovenski pisci", u tiražu od 5.000 primjeraka, a naslovnu stranu grafički je uredio slikar Ismet Mujezinović. Izabran je za vijećnika Trećeg zasijedanja ZAVNOBIH-a. Roman "Na Drini ćuprija" privlači veliku pažnju čitalaca i kritike...

I druga knjiga – "Travnička hronika" ("Konzulska vremena") izlazi u jesen 1945. godine. Krajem 1945. godine u Sarajevu, u izdanju "Svjetlosti", izlazi iz štampe i roman "Gospođica". Ovaj izdavač objavljuje i Andrićeve "Izabrane pripovijetke". Na svečanom skupu Srpske akademije nauka, 24. januara 1946. godine, za prave (redovne) članove proglašeni su Ivo Andrić i Veljko Petrović, a tom prilikom je govorio predsjednik Aleksandar Belić. Andrić je pročitao pristupnu besjedu "O Vuku kao piscu".

Priredio:

MILADIN VELjKOVIĆ

(Nastaviće se)