Svaki moj pismeni zadatak iz matematike Adzić je ocijenio peticom, a kad je u čudu vidio da Medo Labudović na tabli zadatak rješava kao da se igra, zagledao se u mene, posumnjao što sam došao u prvu klupu, načuo da Medu kroz prste na usnama šapućem, dohvatio šestar s debelom iglom na vrhu, podigao ga, viknuo da će me poslati u Krnju Jelu, krenuo za mnom niz hodnik, ali sam već bio iza zaključanih vrata u profesorskom toaletu.

U završna dva gimnazijska razreda matematiku mi je predavao Marko Vasiljević, umjereno govorljiv i ogojan, crnpurast, proćelav, sa sređenim brkovima, precizan na predavanjima i ocjenjivanjima, darežljiv kao razredni starješina. Imao je dva mala sina, njegovana, i mladu ženu, a vidio sam ih u stanu kod Gradskog parka, kad me dozvao da me poduči i pokaže naklonost. Tada sam rješavao zadatke iz "Matematičko-fizičkog lista", zagrebačkog, bio aktivan u matematičkoj sekciji, gdje smo uživali u raznim zanimljivostima, išao na takmičenja, pobjeđivao i pisao da je matematika "fiskultura mozga". Marko Vasiljević nas je vodio na jugoslovensku ekskurziju kada smo posjetili Dubrovnik, Šibenik, Zadar, Split, Rijeku, Postojnu, Ljubljanu, Zagreb, Beograd, Sarajevo, a odatle "ćirom" na dugi, dosadni popovopoljski i garavi put do Nikšića. Već sam u nekoj prilici ispričao kako je, čini mi se kod Petrovića, malog naselja u kojem je rođen Mirko Kovač, između Bileće i Nikšića, na jednoj stanici Vasiljević izašao, popeo se prečicom, posjetio roditelje u njihovoj kući i sačekao nas na jednoj od stanica iznad velikih okuka.

On mi je odredio temu o kompleksnim brojevima, dao mi uputstva i literaturu. Branio sam svoj rad pred svim profesorima koji su mi predavali, na početku s tremom, poslije toga ubjedljivo, a kada je direktor Branko Radojičić (tek zamijenio višemandatnog i osornog Luku Nikčevića) u ime "profesorske grupe građana" pitao da li ću da studiram matematiku ili nešto srodno, da li ću da mi obezbijede stipendiju, ja sam nezreo i zatečen rekao da ću da studiram književnost. Hteo sam da im predočim odličnu ocjenu iz drugog dijela maturskog ispita. Prevario sam i sebe i njih, upisao Elektrotehnički fakultet u Beogradu, naišao na zidove od kojih se jedan zvao Mika Ranojević, zbunjen predmetima što ih ranije nijesam sretao (mašinski elementi, nacrtna geometrija, osnovi elektrotehnike i redom), mučio se, išao na cjelodnevna predavanja i vježbe, svu zimu u kratkom i tankom haljetku, na terazijskom i bezistanskom vjetru, na ciči trgom tvoraca naučnog socijalizma, pa ispred Skupštine, uz Bulevar, uvijek pješke od Zelenog venca do Vuka, do blizu Vuka.

Pobjegao sam ovamo, odmorio se, dobro podnio prvi neuspjeh, zbližio se s krnjojelskom učiteljicom, koja mi je kad sam bio u 21. godini rodila kćer, sada je u Americi s porodicom, pa sve poslije vjenčanja neoprezno ostavio i produžio da studiram književnost na beogradskom Filološkom fakultetu, srećan što sam konačno pronašao sebe, kasno ali i prirodno. Bilo bi sasvim rizično ako krenem da pripovijedam o studiranju i studentskim danima detaljno. Izgubilo bi se i prešlo u opštu priču i dosadu. O takvim danima, kao i vojničkim, uglavnom se govori na kalup, po modelu, dakle, koji ne privlači pažnju.

***

Rekao sam što je trebalo o svom učešću u čuvenoj "1968": kako smo nas troje, Pućko, plava djevojka čije ime nisam upamtio i ja, ujutru, bili zatvoreni u fakultetskoj zgradi, ali da smo uspjeli da ispišemo poneku parolu i istaknemo ih kao "glas iznutra" na terasi prema Studentskom trgu, kako smo se poslije okupljali i osvitali, slušali govore, pomagali i bili pomagani, kako nas je podržao dekan Vučenov, kako sam i danas u mandatu posljednjeg akcionog odbora što je biran pred Titovo obraćanje javnosti. Tamo je, dakle, lična ispovijest koju je suvišno prenositi. Nema u njoj ništa neobično. Trebalo je tog jutra da pišemo prvi dio diplomskog ispita.

PIŠE:

AKADEMIK MIRO VUKSANOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)