Oštrica državno-partijske represije u Bosni i Hercegovini najprije je usmjerena ka najuticajnijoj grupi informbirovaca, predvođenoj Vojom Ljujićem, Obrenom Starovićem i Betikom Romano. Prema Izvještaju Kontrolne komisije CK KP BiH, 18. maja 1949. upućenog Kontrolnoj komisiji CK KPJ, pobrojani su sa "antipartijskim aktivnostima" nastavili i tokom jeseni 1948. godine. Navodno, pokušavali su razviti što snažniju propagandu, kako bi "putem pojedinačnih razgovora" za sebe vezivali što više kolebljivih i one koji su se "javno izjasnili za Rezoluciju", naročito u Sarajevu. U dokumentu je navedeno da su agitovali za bojkotovanje politike CK KPJ i "vraćanje partijske knjižice", te da se pod njihovim uticajem nekolicina članova KPJ javno izjasnila za Rezoluciju Informbiroa i istupila iz Partije.
Među njima je od septembra 1948. sazrijevala ideja o stvaranju "ilegalne organizacije", da bi do punog izražaja došla krajem iste godine kada su, zajedno sa istomišljenicima, pokušali oformiti njeno "jedinstveno rukovodstvo". Kako stoji u izvještaju, na uporno insistiranje Ljujića i Starovića u Beogradu je tokom decembarskog zasjedanja Narodne skupštine došlo do sastanka između Voje Ljujića, Ethema Pobrića i Ferida Čengića, na kojem je donesen zaključak o "podjeli" Bosne i Hercegovine na šest upravnih zona. U njima su "ilegalnim radom" trebali rukovoditi najistaknutiji informbirovci, i to: gradom Sarajevom Vojo Ljujić, istočnom Bosnom Zora Nikolić, Dobojem Ethem Pobrić, Krajinom Miloš Stojaković, Prozorom Meho Pilorić i Hercegovinom Obren Starović, dok je za tehničku podršku bio određen Ferid Čengić. Druga bitna odluka ovog sastanka bila je da se, odmah nakon povratka u Sarajevo, održi novi na kojem bi se "prodiskutovale i prihvatile" odluke iz Beograda. Takođe, prema pomenutom izvještaju, radi "izmjenjivanja iskustva" bilo je planirano povezivanje sa informbirovcima iz Crne Gore.
Sastanak u svrhu dogovora o organizovanom djelovanju trebao je biti održan ranije, ali ga je "odgađao" oportunizam Ferida Čengića. Prema pomenutom izvoru, bivši sekretar MK KPJ Sarajevo nije bio isključen iz Partije, pa je u strahu od teže kazne i gubitka privilegija lavirao i igrao na dvije karte: "Vjerovatno je, da bi on i ranije bio održan, ali ga je Ferid Čengić, bivši sekretar MK Sarajevo, radi svoga kukavičluka ometao i čak predlagao da odvojeno djeluju oni koji su u Partiji (gdje je i on bio) od isključenih članova KP. (...)" Ista grupa informbirovaca pripremala je "razbijački rad" na zasjedanjima državne i republičke Narodne skupštine, te visokim partijskim skupovima, ali je neuspjeh realizacije takvih akcija opet bio vezan za Čengićevo ime. Planirano "opoziciono" obraćanje Ferida Čengića na osnivačkom Kongresu KP Bosne i Hercegovine je ostala neostvarena zamisao unutarpartijske opozicije zbog, kako je istaknuto, njegovog "kukavičluka" i neodlučnosti. Čengićeva podvojenost između ideološkog uvjerenja i straha od gubitka ličnih povlastica, još jedan je pokazatelj za shvatanje i sagledavanje dubine unutrašnjih lomova i specifičnog ponašanja ljudi, koje je generisala jedna od najdubljih kriza u istoriji jugoslovenske države.
Ni jedan od navodnih pokušaja organizovanog djelovanja bosanskohercegovačkih informbirovaca nije realizovan. Odmah nakon povratka pomenute grupe iz Beograda, uslijedila su hapšenja najodgovornijih. Prvi su, januara 1949. godine, pohapšeni inicijatori "organizovanja informbirovaca" u Bosni i Hercegovini, bivši ministri Vojo Ljujić i Obren Starović. I ostali iz grupe su od januara do aprila 1949. isključeni iz Partije i lišeni slobode.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
