PIŠE: Prof. mr Zora JESTROVIĆ
Budo Simonović nije u ovoj knjizi imao namjeru da pravi „ravnotežu“ zločina, što nije moguće ni uraditi, jer je i jedan ugašeni ljudski život planeta bola, ali je imao namjeru da sve evidentne, i njemu znane zločine, njegoševski rečeno, dovede „k spoznaniju prava“, u ime njihove neponovljivosti i opomene, jer „što dalje pogledaš unazad, to ćeš dalje vidjeti unaprijed“ (Vinston Čerčil). Ima li posvećenije i više ljudske dužnosti?
Ova knjiga je veoma opširna, sadržajno raznolika i bogata argumentalnim citatima u službi autentičnog dokumenta, jer je autor želio da iznesenu problematiku osvijetli, ne sam sa svog, već i sa različitih aspekata – svjestan da se u ovakvoj vrsti problematike niko ne može osloniti samo na vlastita viđenja, opažanja i suđenja. Uporedo sa istorijatom i genezom „lijevih grešaka“ ispisao je istinite životne primjere – posljedice različitih događanja, stvarajući usput kratke priče i novele prožete tragičnošću kakva se rijetko može sresti u fiktivnoj literaturi. Priče o masovnom stradanju i torturama porodica, kao i glasovitih pojedinaca, prevazilaze granice ljudskog zauma.
Način ubijanja ljudi je budio poseban strah i stvarao negativan utisak o komunistima. Dolazili su najčešće noću, ubijali kroz prozor ili vrata, upadom patrole u kuću, u krevetu, među članovima porodice, bacali u jame - najčešće ubijali bez suđenja i saslušanja. To je dovelo do ideoloških podjela među ustrašenim ljudima, do toga - da su neki zamrkli sa zvijezdom na kapi, a osvanuli sa kokardom na šubari.
Čitanje knjige se odvija po zasebnim tematskim i sadržajnim krugovima koji su precizno naslovljeni, a koji se na globalnom nivou teksta uklapaju u jedinstvenu značenjsku cjelinu. Unošenjem antrfilea (kraći tekst u glavnom tekstu) kao zasebnih pričica ili crtica, bacano je dopunsko svjetlo na događaj u glavnom tekstu, iako se u prvi mah čini da nije u vezi sa glavnom temom.
Uporedo sa konsultovanjem velikog broja žanrovski različitih knjiga, ideološki i politički različito opredijeljenih autora, koje predstavljaju istorijski ili proizvoljni tretman događaja i vremena o kojima piše, autor je osvijetlio te iste događaje i sa aspekta književnih djela onih književnika koji su se konkretno bavili tom ratnom dramom i njenom krvavom peripetijom (Dušan Đurović, Mihailo Lalić, Milovan Đilas, Jevrem Brković, Mile Kordić, A. Den Dolard, Radovan Markov Karadžić, Budo Simonović...).
Posljednja „lijeva greška“ je, pored ostalih, opisana i na osnovu kazivanja Mihaila Lalića koji je Simonovića, kao novinara, primio u svoj dom, u Herceg Novom, samo 38 dana prije iznenadne smrti (30. decembra 1992. godine). Bilo mu je veoma drago da se sretne i porazgovara sa sinom svoga sapatnika, Vlajka Simonovića, sa kojim je bio, prvo u kolašinskom četničkom zatvoru, a potom u njemačkom logoru Pavlos Melas u Grčkoj. Rezultat tog razgovora je bio i taj posljednji intervju slavnog pisca objavljen u "Ilustrovanoj Politici" mjesec dana prije Lalićeve smrti, a Simonović je potom 2002. godine, na desetogodišnjicu Lalićeve smrti, u Podgorici objavio knjigu Nikad kraja tamnicama - Lalićeve poruke i poduke, u kojoj su, uz ostalo, sabrane Lalićeve amanetne poruke (knjiga je 2018. godine doživjela i drugo izdanje).
Sjutra: ULOGA MOŠA PIJADE
Коментари (0)
Оставите свој коментар