U borbama oko Podgorice, koje su trajale čitav niz nedjelja, Božo Petrović je porazio na kraju ogromnu tursku vojsku, kada je ubijeno više od tri hiljade ljudi i zaplijenjeno na bojištu dvadeset neprijateljskih barjaka. Tako je do nogu potukao i Mehmed-pašu, koji je lično komandovao turskom vojskom. Kasnije je kao ministar spoljnih poslova išao u Carigrad radi mirovnih pregovora, koji nažalost, nijesu urodili plodom. Petar Vukotić je, pak, na izlazu klanca Duga sa četiri hiljade svojih ljudi pobijedio Sulejman-pašu koji se bio proslavio junačkom i čvrstom odbranom klanca Šipka u borbi protiv Rusa. Marko Miljanov se zarad odbrane manastira Morača hrabro borio sa daleko brojnijim neprijateljem. Tom prilikom je i starješina manastira, sišavši sa konja, vitlao handžarom i podsticao Crnogorce na borbu. Svi oni su svojim imenima ispisali najljepše stranice posvećene crnogorskom herojstvu.
Crna Gora je u to vrijeme svojim ratnim uspjesima s punim pravom izazivala divljenje u cijeloj Evropi. Knez Rumunije je samo prenio to opšte osjećanje kada je odlikovavši crnogorskog knjaza vojnim odličjem svoje zemlje sve to propratio i sljedećim riječima: "Rumuni će ubuduće sa još većim ponosom nositi ova odličja za hrabrost jer će znati da ona ukrašavaju junačke grudi crno-gorskog knjaza."
Na nesreću, Crna Gora nije u potpunosti ubrala plodove svog uspjeha kako je to zasluživala i njeno djelo je ostalo nedovršeno.
Kako Crnogorci, tako i svi Srbi na Balkanu, iščekuju bolje dane uzdajući se u obje svoje dinastije i u knjaza Nikolu, koji je uvijek znao da pokaže veliku čvrstinu i postojanost u svojim namjerama. Sem toga, svi su dobro upoznati sa njegovim plemenitim i patriotskim programom koji je sam sebi postavio kada je stupio na presto, načinivši od njega tako najuzvišeniji zadatak svog života.
Knjaz Nikola je odista nadmoćan čovjek. Dovoljno je da se čovjeku jedared ili dvared ukaže prilika i čast da bude sa njim, pa da se i sam u to uvjeri. Nema stranca koji nije stekao takav utisak ukoliko se obreo na Cetinju i ako mu se ukazala prilika da ga sretne i provede sa njim u razgovoru barem pola sata. Iako se u Italiji malo zna o tome, barem je do sada to bilo malo poznato, postoje mnogobrojna izdanja francuskih, engleskih i njemačkih pisaca koji su posjetili Crnu Goru bilo iz političkih bilo iz umjetničkim razloga. Svi oni su saglasni da knjaz posjeduje veliku umjetnost, kulturu i razboritost, i posve moderni smisao za praktičnost koji mu je omogućio da za samo nekoliko godina da tako veliki impuls napretku svoje male države. A ona je time dobila mjesto i značaj u okviru evropske politike, uprkos tome što se činilo da je nemoguće da će ih ikada dostići; i to sve sa stanovništvom koje broji manje od trista hiljada duša.
Neobično je kako se u ovom čovjeku čudesno prepliću ratnički i viteški duh njegovog naroda koji, iako je ostao uvijek omeđen svojim planinama i daleko od sveg ostalog svijeta, ima tako originalan izgled i smisao za savremenost. Sve to knjaz zna da iskoristi, čak i u najsitnijim stvarima, radi ostvarenja sopstvene politike.
Mislim da je Nikola I vladar koji je do sada dao najveći broj intervjua. Nema pisca ili novinara koji se zadesio i bio primljen kod njega na Cetinju a da nije potom smatrao da mu je dužnost da izda knjigu ili opiše u novinama razgovor s njim. Doduše, to baš nije uvijek bilo mnogo vjerodostojno. Urođena ljubaznost kao i gostoljubivost, koja je od svete važnosti za svakog Crnogorca, predstavljaju, svakako, motiv koji je knjaza Nikolu nagnao da uvijek najsrdačnije prihvati svakoga ko se obreo na Cetinju. Naime, Crnogorci smatraju da je knjaz na izvjestan način glava njihove porodice i da je na njemu da dočekuje goste. "Ono što čini knjaz", vele, "čini i crnogorski narod."
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(KRAJ)
