Ruski predstavnici, grof Vladisavljević i pukovnik Miloradović, koji su donijeli na Cetinje carski proglas, bili su dočekani klicanjem naroda čija radost nije imala kraja kada je u januaru 1712. jednim drugim proglasom namijenjenim isključivo Crnogorcima ruski car ih obasuo privilegijama kao što je između ostalog bilo "da mogu da se pojavljuju naoružani pred Nama i pred svima ostalima jer se bore za Gospoda i za Cara koji će im dati municije i pušaka".
Od tada je to prijateljstvo bivalo potvrđivano na bojnom polju, ali su Crnogorci tom prilikom zaista rđavo bili nagrađeni, jer se Rusija rukovodila svojim interesom ne vodeći mnogo računa o njima.
Ostavši sam i oslonjen samo na svoje snage, vladika Danilo je porazio Turke u jednoj velikoj bici, tj. u bici na Carevu lazu, ubivši, kako barem pjevaju narodne pjesme, trideset hiljada Osmanlija i osvojivši osamdeset barjaka.
Po smrti vladike Danila, koji je vladao četrdeset godina, i koga se njegovi odani Crnogorci sjećaju uvijek sa dužnim poštovanjem, promijenilo se, državno uređenje u zemlji. Prije nego što se povukao u manastir u Mainama, gdje je proveo posljednje godine života, Danilo je izabrao za svog nasljednika sinovca Savu Petrovića koga je pećki patrijarh i zavladičio. Tako je teokratska monarhija od izborne postala nasljedna, tj. vlast je sa strica prešla na sinovca, jer vladike usljed svog duhovničkog položaja i karaktera nijesu mogle da stupaju u brakove.
Savu Petrovića koji se povukao sa vlasti naslijedio je sinovac Vasilije. Međutim, po njegovoj smrti, Sava, koji je dotad bio šesnaest godina posvećen manastirskom životu, morao je ponovo da preuzme vlast jer je mladi Petar I, upravo onaj koji je trebalo da mitropolitskoj kući Petrović da novi sjaj, bio još uvijek premlad za najviši položaj u državi. Za vrijeme njegove vladavine odigrala se i jedna od najvećih ratničkih epopeja u istoriji Crne Gore, čuvena bitka na Čevu, gdje je poraženo nekoliko desetina hiljada ratnika kojima je komandovao Sulejman-paša.
Pod dugom vladavinom Petra I, tj. Svetog Petra Cetinjskog, kako ga još i danas zovu u Crnoj Gori, zemlja je brzim koracima napredovala, a njenu nezavisnost morala je po prvi put da prizna i Turska nakon poraza Mahmut-paše. Naime, ovaj paša je i poginuo na bojištu dok je njegova glava odnesena u Cetinjski manastir, kao sumorni pobjednički trofej.
Vijest o ogromnom uspjehu crnogorskih ratnika nad Osmanlijama ubrzo se proširila po Evropi, a ruski car Pavle I dodijelio je veliki broj odlikovanja, tj. krstova Svetog Đorđa crnogorskim glavarima, dok je hrabrog mitropolita odlikovao ordenom Svetog Aleksandra Nevskog. Nedavno su Crnogorci sa velikom tugom propratili vijest da je upravo to odlikovanje dodijeljeno i Kalaju. I papa je uputio svoje najsrdačnije čestitke vladici Petru, a samo koju godinu docnije vladika je morao da odmjeri svoje snage i sa Napoleonovim trupama (koje su u to vrijeme bile na vrhuncu svoje slave), sve to zarad odbrane Boke Kotorske, koja mu se spontano predala. Umro je u jesen 1830.
Petar I Petrović, koji se smatra osnivačem moderne Crne Gore, predstavljao je za nju isto ono što je Petar Veliki bio za prostranu rusku carevinu.
Osjećajući da mu je smrt blizu, Petar I je pozvao svoje glavare, i njegove posljednje riječi bile su žarki poziv njima na slogu i patriotizam. "Odlazim sa ovog svijeta", rekao im je slabim glasom, "moleći vas da prije svega među vama kao plemenitim junacima vlada sloga. Pozdravite mi braću Crnogorce i recite im da je najveća i najiskrenija želja njihovog gospodara na samrti bila da svi žive kao braća, uvijek u slozi, i da brane slobodu koja im je od Boga data".
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
