Da je ova šačica odvažnih junaka imala pravo na sopstvenu nezavisnost dokazala je to na svečan način dvije godine docnije, u onoj čuvenoj bitki na Grahovu koja je nazvana odmazdom za Kosovo i u kojoj se slavom ovjenčao knjaz Mirko, Danilov brat i otac sadašnjeg crnogorskog knjaza Nikole.
U vrijeme one turobne tragedije u Kotoru, knjaz Nikola se nalazio u Parizu kao pitomac instituta Loiis le Grand. Tada je pozvan da preuzme presto pošto knjaz Danilo nije imao muških nasljednika. Tako je nekim čudnim sticajem okolnosti čak i ovog puta vlast prešla sa strica na sinovca iako je kneževina već bila izgubila svoje teokratsko obilježje.
Knjaz Nikola je rođen u oktobru 1841, a kad je stupio na presto, nije imao ni dvadeset godina.
Svoje djetinjstvo je proveo na Cetinju naučivši vrlo rano da jaše konja, izvodi najteže gimnastičarske vježbe i da postiže dobre rezultate gađanjem u metu, kako već nalaže tradicija u kući Petrovića, u kojoj se, inače, poklanja velika pažnja da muški potomci dobiju dobro "vojničko" obrazovanje koje će ih osnažiti i razviti im fizičke sposobnosti. Kod nas se obično kaže: "Pazite dobro da oružje ne dopadne djeci u ruke!" U Crnoj Gori, međutim, čim neki dječak može da se lati oružja, stavi mu se u ruke kubura ili puška da bi mogao sam da vježba i nauči da dobro gađa.
Ništa se od toga nije ni danas promijenilo. Mali knežević Petar često vježba gađanje iz puške koja je prilagođena njegovom uzrastu i, pritom, uvijek dobija pohvale od svojih kad postigne dobre rezultate. Na kraju, zar ne treba svi, počev od knjaza pa do njegovog posljednjeg podanika, da se jednoga dana late oružja zarad odbrane otadžbine? Stoga je dobro da što prije počnu da barataju oružjem, a kneževići i više i ranije nego ostali.
Kad je napunio deset godina, malog kneževića Nikolu stric je poslao prvo u Trst, a potom u Pariz. U Trstu je naučio naš jezik, koji savršeno poznaje i govori čak sa venecijanskim naglaskom. Nakon nekolike godine prešao je u Pariz gdje je u liceju Luja Velikog imao za školskog druga nekog Radovića, porijeklom iz stare crnogorske porodice koja je u više navrata zajedno sa porodicom Martinović osporavala vrhovnu vlast Petrovića u Crnoj Gori. Mnogo godina kasnije knjaz Nikola je upravo tog Radovića postavio za svog ministra spoljnih poslova. Međutim, kao mladi pitomac francuskog internata, on se svake školske godine vraćao u svoju zemlju da tamo provede koji mjesec odmora i da se upravo tu očeliči na čistom planinskom vazduhu. Tada je nastavljao da živi kao što je nekada to činio, jurcajući gore- dolje po crnogorskim vrletima i izazivajući istovremeno opšte divljenje svojom visprenošću i odlučnošću koju je pokazivao u svim svojim namjerama.
Željan znanja i vrlo istančanog književnog ukusa, koji je nagovještavao genijalnog pjesnika u njemu, što se kasnije i pokazalo, dovršio je skoro sam svoje obrazovanje, prekinuto usljed raznih događanja. Poeziji ga je podučavao pjesnik Jovan Sundečić koji sada živi u Kotoru što zbog svojih poodmaklih godina, što zbog toga što nije mogao da podnese klimu na Cetinju, koja katkad zna da bude vrlo oštra. Kasnije je od učitelja postao i lični knežev sekretar.
Imao sam prilike da upoznam vremešnog pjesnika tokom mog kratkog boravka u crnogorskoj prestonici gdje se i on bio zaputio ne bi li prisustvovao vjeridbenoj svetkovini. Njegove pozne godine nijesu nimalo umanjile njegov patriotski zanos. I dan-danas ga prati pjesničko nadahnuće. Kad sam otišao da se oprostim od njega, pokazao mi je u najvećem povjerenju štamparski otisak svoje pjesme koju je bio sastavio povodom ove svečane prilike.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
