Jovan Sundečić je podučavao knjaza književnosti, ali je uz to izvršio i određeni uticaj na političku orijentaciju kneževine. Naime, u to vrijeme postojale su dvije političke struje na cetinjskom dvoru, barem se tako priča. Prva se zalagala za što čvršće prijateljstvo sa Francuskom vjerujući da Crna Gora može da dobije podršku i pomoć za ostvarenje svojih nacionalnih zahtjeva samo od Napoleona III, jer se u osnovi njegovog političkog programa za Evropu nalazilo rješavanje nacionalnog pitanja. Druga struja je, pak, težila sve većem približavanju Rusiji kao prirodnoj zaštitnici slovenskih naroda na Istoku. Sundečić je pripadao ovoj posljednjoj struji, koja je na kraju i prevagnula. Slom francuske imperije koji je uslijedio nekoliko godina kasnije, tačnije 1870, opravdao je one koji su se suprotstavljali kao opasnoj politici nasljednika Napoleona I koja se isključivo temeljila na njegovim uspjesima.
Knjaz Nikola je 1866. godine upriličio svoju prvu posjetu Petrogradu. Imao je tada dvadeset i šest godina, i, po opštem mišljenju, bio je jedan od najljepših ljudi svog vremena. Mladog vladara su tada posavjetovali oni koji su prema njemu mogli iskreno i otvoreno da se ophode.
"Ruski dvor je pun opasnosti", rečeno mu je tom prilikom, "naročito za tako naočitog i snažnog mladića kao što si ti, oko kojeg će se lijepe dvorske dame otimati..."
On je rado prihvatio ovaj savjet, dat, svakako, iz naklonosti prema njemu i ljubavi prema otadžbini, ali je polazio na put već savršeno svjestan značaja koji je mogla imati za Crnu Goru njegova posjeta carskom dvoru. Stoga nije odlazio u Petrograd da se zabavi, već sa dobro pripremljenim planom u svojoj glavi, čijoj razradi je posvetio čitav svoj život, a koji mu i sada katkad zadaje najjači bol kad ga obuzme sumnja da ga on sam neće moći privesti kraju. U Petrogradu su bili zadivljeni njegovom umješnošću i ozbiljnošću, utoliko više što su uvidjeli da njegovu uzdržanost ne treba pripisavati stidljivosti, pošto je svojom učenom i prijatnom konverzacijom pokazao jasno da mu uopšte nije bilo nelago-dno u takvom ambijentu. Takvim svojim stavom, kao i svojom visprenošću, u koju su se svi brzo uvjerili, zadobio je veliki ugled i simpatiju Aleksandra P.
Od ove posjete datira prijateljstvo između dvije dinastije, upravo ono prijateljstvo koje će mnogo godina kasnije ruski car svečano obznaniti tokom jedne zdravi-ce kada je Nikolu Petrovića nazvao svojim najboljim prijateljem.
Tokom četiri godine koje su prethodile njegovoj posjeti Rusiji, knjazu Nikoli ne samo da je pošlo za rukom da poboljša položaj Crne Gore, već je vještom politikom prikrio sopstvenu mržnju i mržnju svojih podanika prema Turcima do te mjere da je od sultana dobio izvjesne olakšice i ustupanje neznatnog dijela teritorije na moru gdje je namjeravao da podigne malu luku.
Kada se pojavio na dvoru u Petrogradu, kao i kada se godinu dana docnije zaputio u Pariz povodom velikog slavlja priređenog u čast Svjetske izložbe, knjaz Nikola nije bio samo još jedan načitani mladić i ugledni pjesnik, već su se u njemu bile razvile sposobnosti jednog pronicljivog političara i vještog diplomate zbog kojih je i mogao da dovede Crnu Goru tokom svoje duge vladavine do mjesta gdje se ona trenutno i nalazi. Sa svoje strane, car Aleksandar II je naslutio važnost saveza Rusije sa malenom kneževinom kada jednog dana dođe presudan trenutak u sukobu sa Otomanskom Imperijom.
U rasponu od petnaest godina između one jalove ratne kampanje iz 1862. i one koja je trebalo da Crnoj Gori obezbijedi njene sadašnje granice, knjaz Nikola je usmjerio svoju aktivnost na formiranje čvršće organizacije u svojoj vojsci, na razvoj obrazovnog sistema i poboljšanje ekonomskih prilika u zemlji.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
