Na incijativu knjaza Nikole podignut je grad Danilovgrad, na obalama Zete, izgrađeni su, potom, mnogi mostovi ne bi li se olakšale saobraćajne veze, otvorene su mnoge škole, dok su glavni centri u zemlji međusobno povezani tele-grafskom službom.
Međutim, svih tih godina nijesu izostale ni poteškoće niti nesuglasice u odnosima sa Turskom imperijom. Tako se u više navrata činilo da mora ponovo doći do uspostavljanja neprijateljstava usljed čestih i teških graničnih incidenata koji su ponekad prerastali čak u prave okršaje. Ali knjaz Nikola je imao vrlo jasnu predstavu o postojećoj situaciji; naime, znao je da borba u kojoj bi se Crna Gora obrela sama u ratu sa Tur-cima ne bi imala drugi ishod do isti onaj kakav je imala vojna kampanja iz 1862. Još uvijek nije bio trenutak da se sablja izvuče iz korica i stoga je nastojao, zadiv-ljujuće umješno, da ukloni svaki razlog za neslaganje sa Turcima umjesto da sve više provocira Veliku portu. Pritom je čak pokušao da ubijedi sultana da se Crna Gora pomirila sa svojom sudbinom. U tome je tako dobro uspio da su u Carigradu ostali zapanjeni kad je 1876. sa objavom rata srpske strane istovremeno stigla ista tak-va objava iz Crne Gore, i to istog dana kada su bataljoni knjaza Nikole krenuli u marš. Izgleda da Turci nijesu ni najmanje bili posumnjali da se sin onog hrabrog Mirka odavno bio dogovorio sa srpskim vladarem iščekujući samo pravi trenutak i povoljnu priliku da krene u rat. Ne mnogo prije ove objave rata veliki vezir je uputio knjazu srdačno pismo u kojem mu zahvaljuje povodom njegove uzdržanosti u vezi sa nemirima u Bosni.
Ali svoja prava osjećanja Nikola I je izrekao u svom proglasu koji je na Grahovu uputio svojim trupama:
"Crnogorci,", piše u tom proglasu, "ja vas neću hrabriti jer je junaštvo stvar koja se ne može nikome vještački uliti, već se u kolijevci usisava sa majčinim mlijekom. Vidim da vam plamte oči sokolove i da vam se junačke grudi nadimaju od borbenosti. Ovog puta se Kosovo mora osvetiti! Ja polazim u ovaj sveti rat protiv Turaka, a da vas i ne pozivam jer sam uvjeren da vas ne bih mogao zadržati i ako bih to htio. Vi imate kao i ja samo jednu želju – uništenje smrtnog neprijatelja.
A sad naprijed, sokolovi slovenskih brda! Pod Muratom I srušeno je srpsko carstvo, a pod Muratom V ono mora opet uskrsnuti! To je želja moja i svih nas, kao i volja svemogućeg boga, koga moja kuća vjekovima tako žarko moli i poštuje."
Uprkos briljantnim pobjedama, lijepi i veliki san o srpskom carstvu je bio daleko od svog ostvarenja. Knjazu Nikoli se i sada oči magle od suza kada iz svoje vile pokraj hercegovačke granice u kojoj nekad boravi, upre sjetni pogled u hercegovačke planine u daljini koje je trebalo da budu nagrada za tolike prinijete žrtve.
Hercegovački ustanici pokazali su čudesnu hrabrost boreći se protiv najprekaljenijih turskih trupa koje im je sultan bio poslao. Izdržali su tako od maja 1875. pa sve do proljeća naredne godine kada se i Crna Gora digla.
Čast da u njemu prvo započne pobuna protiv osmanlija pripada malenom gradu po imenu Nevesinje. Upravo je ovdje pukla prva ustanička puška koja je malo-pomalo zapalila čitavu zemlju, od visoravni Pive pa sve do gra-da Trebinja, a odatle se ustanak prenio i u Sutorinu kraj Herceg Novog. Seosku raju predvodio je pop Bogdan Zimonjić, moćan kako na riječima tako i na djelu. Malo zatim, među ustaničkim četama izdvojio se jedan mladi Nevesinjac po imenu Lazar Sočica, koji je svojom odvažnošću, brzim i smjelim napadima na isturene turske položaje pobudio divljenje kod svih tako da ga je sam Zimonjić predložio za komandanta odreda od pet stotina ljudi. […]
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
